Znaš onaj osjećaj kad si s grupom žena, sve je kao “normalno”, ali iznutra si iscrpljena i čini ti se da ćeš eksplodirati ako još jednom čuješ tko je s kim spavao u celebrity svijetu?
Ne, nisi snob. I nisi antisocijalna. Vrlo vjerojatno – se maskiraš.

Neke djevojčice rano nauče da biti “drugačija” nije poželjno. Da ne smiješ previše znati, previše pitati, previše šutjeti. I tako uče igrati uloge: nasmijana, pristojna, uključena. Čak i kada ih teme razgovora ne zanimaju, kad se osjećaju kao da su na pogrešnoj planeti – ostaju. Smješkaju se. Klimaju glavom. Iza zatvorenih vrata, sklupčane na krevetu, konačno dolaze do daha.

Što je zapravo maskiranje?

Maskiranje kod žena s ADHD-om ili autizmom često izgleda kao:

• Pretjerana prilagodba društvenim očekivanjima
• Oponašanje izraza lica, govora tijela, intonacije
• Potiskivanje vlastitih interesa i izražavanja
• Prisilno sudjelovanje u društvenim ritualima koji ne donose zadovoljstvo

Maskiranje nije isto što i manire i bonton.
To je stalno samoispravljanje: „Nemoj prekidati i upadati u riječ. Nemoj biti glasna. Smij se kad oni pričaju. Ne pokazuj da ti je teško.“
To je pokušaj da zvučiš, izgledaš, dišeš kao „normalna osoba“.
I to radiš toliko dugo da ti to postane identitet. Lažni, ali funkcionalan.

Kod mnogih neurodivergentnih žena maska nije svjesna – to je preživljavanje.

Učile su da “tako treba”. Za mnoge neurorazličite žene, to je način da zadrže posao, veze, socijalni status.

No posljedice su duboke: emocionalni umor, osjećaj gubitka identiteta, nisko samopouzdanje i često – burnout.

Maskiranje nije samo “ponašanje”, već i uvjerenje: ako budem pokazala tko sam stvarno, bit ću odbačena. To uvjerenje nosi težinu. Mnoge žene dolaze u terapiju s osjećajem da ne znaju tko su. Kad ih pitam što vole – šute. Jer su godinama gasile ono što im je donosilo radost: specifične hobije, načine razmišljanja, strasti koje se nisu uklapale.

Ovo je svakodnevica mnogih neurodivergentnih žena.

„U grupi sam, ali ne pripadam.“

Marta (38) je odvjetnica, majka dvoje djece. Na vani djeluje uspješno i uključeno: ide na kave s kolegicama, redovito šalje nasmijane emotikone u timski chat, uvijek zna što reći na rođendanskoj kartici iz ureda.

Ali iznutra?

“Imam osjećaj da ću eksplodirati ako još jednom moram slušati 15 minuta o frizuri neke slavne osobe koju ne znam ni prepoznati. Dok svi komentiraju najnoviji reality show, ja razmišljam o knjizi o teoriji privrženosti koju sam upravo pročitala. Ali to ne kažem naglas. Ne usudim se. Strah me da će me gledati kao čudakinju.”

Marta se bliže osjeća s dvjema ženama koje je upoznala online, iz Norveške i Škotske.
One također ne vole small talk, imaju autistične osobine, i razgovori s njima idu dublje.
O identitetu. O osjetljivosti. O iscrpljenosti. O tome kako je to živjeti u svijetu u kojem moraš glumiti da ti nije previše.

“Njima mogu reći da ne razumijem zašto su svi opsjednuti makeoverima i celebrityjima. Njima ne moram objašnjavati zašto mi se katkada mozak ‘ugasi’ kad su u prostoriji tri paralelna razgovora.”

Maskiranje je razlog zašto Marta svakodnevno dolazi kući iscrpljena, iako formalno „ništa teško“ nije radila.

“Zapravo najviše energije potrošim na to da izgledam kao da mi je sve to zanimljivo.”

Najčešći znakovi maskiranja:

1. Ekstremna samokontrola
U društvu si sabrana, profesionalna, držiš emocije pod kontrolom – ali čim ostaneš sama, sve se raspadne.

2. Pretjerana analiza interakcija
Razmišljaš danima što si rekla, jesi li nekog povrijedila, jesi li bila „čudna“.

3. Umor bez razloga
Iscrpljena si nakon socijalnih situacija, čak i onih koje voliš. Često ne znaš objasniti zašto.

4. Oklijevanje oko postavljanja granica
Lakše ti je reći „da“ nego objasniti zašto nešto ne možeš. Maskiranje te uči ugoditi.

5. Strah da ćeš biti “otkrivena”
Iako izgledaš kompetentno, osjećaš da stalno glumiš. Da će netko shvatiti da si “lažnjak”.

6. Neprepoznavanje vlastitih potreba
Godinama si se toliko prilagođavala da više ne znaš: što ti paše? Što te puni? Što te iscrpljuje?

7. Mijenjanje ponašanja ovisno o društvu
Imaš različite verzije sebe za različite ljude. Ali gdje si ti?

Trebam li potpuno prestati maskirati?

Iskreno? Ne. Ili barem – ne odmah, ne uvijek i ne svugdje.

Maskiranje ti je vjerojatno pomoglo da preživiš. Da zadržiš posao. Da izbjegneš neugodna pitanja. Da budeš “manje previše”. I u nekim situacijama, određena doza prilagodbe može biti korisna – pogotovo kad biraš sigurnost ili mir.

Ali… ako maskiraš baš uvijek, posvuda i pred svima – pa čak i pred sobom – tu više ne govorimo o strategiji, nego o samonapuštanju.
Cilj je da imaš izbor – da znaš kad, gdje, koliko i zašto se prilagođavaš. Da ti maska više ne bude prva koža, nego eventualno kabanica koju nosiš kad baš pljušti.

Demaskiranje nije revolucija – to je povratak sebi. Postepeno, sa suosjećanjem, uz dozu humora i puno razumijevanja.

Kratki kviz za samoprocjenu: “Maskiraš li se?”:

• Kad si s grupom žena, koliko se osjećaš kao da moraš biti netko drugi da bi se uklopila?
• Koliko često se izbjegavaš pokazati svoje stvarne interese jer misliš da ćeš biti ‘drugačija’?
• Da li ti je lakše povezati se s ljudima online nego u stvarnom životu, i zašto?
• Kad moraš sudjelovati u razgovoru o temama koje ti nisu zanimljive (npr. tračanje, popularna kultura), kako se osjećaš?
• Kad se sjetiš nekih svojih reakcija u grupama, osjećaš li da si ‘glumila’ ili ‘prilagođavala’ sebe kako bi prošla nezamijećeno?

Strategije za prevladavanje maskiranja u tri koraka:

• Prvi korak je prepoznavanje. Ako primijetiš da se previše trudiš da bi bila nešto što nisi, da se suzdržavaš od izražavanja svojih stvarnih interesa ili da se stalno uklapaš u razgovore koji ti ne odgovaraju, to je znak maskiranja.
• Drugi korak je samoprihvaćanje. Tvoji stvarni interesi nisu ništa manje vrijedni od interesa drugih ljudi.
• Treći korak je izgradnja podrške. Okruži se ljudima koji te razumiju. Nema potrebe da uvijek budeš u krugu ljudi koji ti uzimaju energiju – pronađi one koji te podupiru da budeš svoja.

Za konkretne smjernice preuzmi PDF vodič na dnu ovog teksta.

Zaključak: Vraćanje sebi

Maskiranje nije slabost, već prilagodba. Mnoge od nas su bile nevjerojatno vješte u čitanju društvenih kodova, imitaciji, kontroli impulsa – sve kako bismo pripadale. Ali plaćanje “mjesečne članarine” za klub u kojem se stalno praviš da si netko drugi – nije održivo.

Vraćanje sebi počinje malim koracima: priznati sebi što te zapravo zanima, potražiti zajednice u kojima ne moraš glumiti, i dozvoliti si ne znati sve odmah.

Biti svoja nije luksuz – to je potreba.

Ako ti je poznat ovaj osjećaj – kontaktiraj me za psihoterapijski rad ovdje.
Radim s visoko funkcionalnim ženama koje su umorne od glume.
Zajedno raskrinkamo masku i pronađemo ono što si zapravo – TI.

Preuzmi besplatan PDF vodič: “Kako prepoznati da (opet) maskiraš i koraci u demaskiranju” na 28 stranica ovdje.