Za mnoge neurorazličite žene – osobito one s ADHD-om i/ili autizmom – svakodnevno funkcioniranje ne zahtijeva samo organizaciju vremena, već stalnu borbu za regulaciju. Naizgled sitni zahtjevi (buka u uredu, iznenadna promjena plana, komentar nadređenog) mogu rezultirati preplavljenošću, shutdown-om ili burn-outom.

Ako imaš ADHD, autizam, CPTSP, senzornu osjetljivost ili si samo cijeli život naučila biti “snažna i funkcionalna”, a iznutra ključaš – tvoj prozor možda i nije baš prozor. Možda je više kao špijunka na blindiranim vratima.

To nije znak slabosti, već biološki mehanizam zaštite – izlazak iz tzv. Window of Tolerance (WoT).

Ovaj koncept, prvotno razvijen u kontekstu traume od strane dr. Daniela Siegela, a kasnije povezan s polivagalnom teorijom dr. Stephena Porgesa, nudi ključ za razumijevanje i podršku osobama koje svakodnevno žive izvan reguliranih stanja.

Što je Window of Tolerance?

Window of Tolerance opisuje optimalnu razinu pobuđenosti autonomnog živčanog sustava u kojoj je osoba sposobna funkcionirati: osjećati, misliti, učiti, komunicirati i donositi odluke.

Kod neurodivergentnih osoba često je uži i osjetljiviji na podražaje – ne zato što smo „slabiji“, nego zato što naš živčani sustav drugačije procesuira informacije i stres.

ADHD osobe: frustracija zbog distrakcije, multitasking, vremenski pritisci.

Autistične osobe: senzorna preplavljenost, promjene rutine, socijalne interakcije.

Kada je osoba unutar tog „prozora“, dostupni su kapaciteti za refleksiju, suosjećanje i fleksibilnost.

Izvan tog okvira nalaze se dva glavna stanja disregulacije:

• Hiperarousal (hiperpobuda) – povezano s preplavljenošću, anksioznošću, napetosti, fight/flight reakcijama.
• Hypoarousal (hipopobuda) – povezana sa shutdownom, osjećajem ukočenosti, disocijacijom i smanjenom motivacijom.

Za osobe s neurorazličitim profilima, osobito one koje su kronično pod pritiskom da „maskiraju“ (camouflage), taj prozor može biti znatno sužen.

Kako to izgleda u svakodnevici?

Primjer 1:
Ivana (38, ADHD, poduzetnica):
Jutro započne ambiciozno – bullet journal, kava, „samo 15 minuta mailova“.

Tri sata kasnije, paralizirana bulji u popis zadataka, osjećajući sram što ni danas nije „uspjela“.

Kasnije će prepoznati da je prešla iz fokusa u hiperpobudu i pregorjela na mikro-zadatku.

Primjer 2:
Ana (41, autistična, mama i projektna menadžerica):
Poziv iz vrtića da dijete ima temperaturu, promjena planova, gužva na cesti, preglasna čekaonica.

Onda još jedan Zoom call s pet lica koja pričaju istovremeno.

U 17h – shutdown. Leži u tišini, ukočeno, ne zna gdje joj je početak dana. Van prozora.

Zašto se to događa češće neurodivergentnima?

Zato što naš prozor mora filtrirati više:

• Senzorni input: svjetla, zvukovi, mirisi, pokreti.
• Socijalna očekivanja: “budi pristojna”, “gledaj u oči”, “nemoj biti preosjetljiva”.
• Interni pritisci: želja da budemo „normalne“, savršene, jake.

To je kao da ti prozor stalno pokušava držati roletne i propuštati svjetlo u isto vrijeme. Puca po šavovima.

ND žene, osobito milenijalke, često su naučile funkcionirati visoko izvan svog prozora tolerancije, dok ne puknu. To nije slabost – to je cijena stalnog maskiranja, autokorekcije i pokušaja da se „prilagodimo“ svijetu koji ne prepoznaje naša senzorna, emocionalna i socijalna ograničenja.

Ako si odrasla u okruženju gdje je “biti jaka” značilo ignorirati umor, glad, suze i granice – tvoje tijelo možda ne zna prepoznati kada je stvarno dosta. I onda ide dalje. I dalje. I padne.

Kako možeš proširiti svoj Window of Tolerance (ili barem naučiti kad zatvoriti prozor da ne uđe propuh)

1. Prepoznaj svoja “izlazna vrata”

Po čemu znaš da izlaziš iz svog prozora?

• Fizički simptomi: napetost u čeljusti, trbuhu, zaboravljaš disati.
• Emocionalni simptomi: sve te smeta, osjećaš se bespomoćno, gubiš interes za stvari.
• Kognitivni simptomi: „magla u glavi“, nemogućnost donošenja odluka.

Počni voditi bilješke. Ne da se ispravljaš – nego da naučiš jezik svog tijela.

2. Planiraj „happy breaks“

Ne, ne trebaš odmah meditirati. Možda samo trebaš:

• Pet minuta tišine prije Zoom sastanka.
• Leći na pod uz strop i pustiti instrumentale.
• Otkazati treću kavu tjedno jer… nije nužna.

Tvoje tijelo nije neproduktivno – ono je zasićeno.

3. Pronađi ljude kod kojih ne moraš glumiti normalnost

Koregulacija znači da tvoje tijelo u prisustvu druge sigurne osobe ulazi u stanje smirenja.

Ne trebaš “biti jaka”. Trebaš biti sigurna.

Ako imaš terapeuta koji to zna, prijateljicu koja te ne forsira da se javiš kad nisi sposobna, partnera koji ti ne postavlja pitanja kad vidi da ti je dosta – njeguj to. To ti nije luksuz. To ti je živčani balzam.

4. Počni od malih granica

Ne moraš odmah promijeniti život. Dovoljno je reći:

• „Odgovorit ću kasnije.“
• „Ne mogu ovaj tjedan.“
• „Zasad mi je ovo dovoljno.“

Tvoje NE čuva tvoj prozor. Tvoje DA neka ide samo onome što ga ne lomi.

5. Neurocepcija i sigurnost

U stvaranju osjećaja sigurnosti ključnu ulogu igra neurocepcija (engl. neuroception) – sposobnost tijela da prepozna sigurnost bez svjesnog razmišljanja. ND žene često funkcioniraju u okruženjima koja njihovo tijelo percipira kao prijetnju (zbog buke, mikroagresija, zahtjeva za maskiranjem).

Rješenje:

• Tjelesno utemeljene prakse: lagana fizička aktivnost, disanje, proprioceptivne aktivnosti.
• Kreiranje sigurnih prostora – rutine, vlastiti ritmovi, poznata okruženja.

6. Energetski budžet i „spoon theory“

Regulacija troši resurse. Ako ih je premalo – nema više funkcionalnosti.

Rješenje:

• Ugradnja „happy breaks“ između zahtjevnih aktivnosti.
• Namjerno smanjivanje broja socijalnih interakcija dnevno.
• Planiranje prema oscilacijama energije, ne kalendarskom satu.

7. Koregulacija kao alat, a ne slabost

Neurorazličiti ljudi često trebaju vanjsku regulaciju (ton glasa, fizička prisutnost, emocionalna refleksija) da bi mogli pristupiti unutarnjoj.

Rješenje:

• Terapeutski odnos koji prepoznaje ove potrebe.
• Sigurne osobe koje znaju pružiti prisutnost bez forsiranja.
• Zajednice koje njeguju sporiji, dublji kontakt.

Zaključak:

Kada živimo s ND osobama (ili jesmo jedna od njih), ključno je prepoznati da ponašanja koja se nazivaju „reaktivnima“ ili „nefunkcionalnima“ vrlo često dolaze iz stanja izvan prozora tolerancije – ne iz karakternih mana, nego iz biološke potrebe za zaštitom.

Ne moramo se uklapati u raspored, tempo ni modele neurotipične produktivnosti. Možemo graditi živote u kojima nas ne izbacuje svaki promašaj plana ili miris parfema u tramvaju.

Kad shvatiš da tvoj prozor nije slabost nego vodič – počinješ živjeti u skladu sa sobom, a ne protiv sebe.

Tu sam kao podrška kroz psihoterapiju i coaching 1:1 ili kroz online grupni program “DeStress: put bez burnouta”.

Izvori:

• Siegel, D. (1999). The Developing Mind
• Van der Kolk, B. (2014). The Body Keeps the Score
• Attwood, T. & Garnett, M. (2016). Exploring Depression and Beating the Blues for Teenagers with Asperger’s Syndrome