U posljednjih nekoliko godina, ime Gabora Matéa postalo je gotovo sinonim za teoriju da je ADHD posljedica traume. Njegove knjige i predavanja fasciniraju publiku, ali postavlja se pitanje – koliko su njegove tvrdnje utemeljene u znanstvenim dokazima? Je li ADHD doista samo posljedica nepovoljnog djetinjstva ili ipak postoji nešto dublje, nešto urođeno i neurološki specifično?

Tko je Gabor Maté i zašto ga ne bismo trebali uzimati kao konačni autoritet?

Gabor Maté nije licencirani psihoterapeut ni klinički psiholog. On je liječnik opće prakse koji je kroz dugogodišnje iskustvo s pacijentima razvio vlastiti pogled na mentalno zdravlje, ali bez rigorozne znanstvene provjere njegovih hipoteza.

Njegova teorija da je ADHD isključivo posljedica traume dolazi iz njegovog subjektivnog iskustva i anegdotalnih priča, a ne iz sustavnih neuroznanstvenih istraživanja.

Problem nastaje kada se takva pojednostavljena perspektiva prezentira kao univerzalna istina. Da, trauma može pogoršati simptome ADHD-a ili uzrokovati slične obrasce ponašanja, ali ne možemo zanemariti ogromnu količinu istraživanja koja pokazuju da ADHD ima snažnu genetsku i neurobiološku osnovu.

ADHD: Neurološka realnost, a ne samo posljedica okoline

Za razliku od Matéa, znanstvenici poput Russella A. Barkleyja, Stephena Hinshawa i Thomasa Browna godinama proučavaju ADHD kroz strogo kontrolirana istraživanja. Barkley, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za ADHD, ističe da su genetski faktori odgovorni za 70-80% varijacija u pojavnosti ovog poremećaja. Studije koje koriste magnetsku rezonancu (MRI) pokazuju razlike u strukturi i funkciji mozga osoba s ADHD-om, posebno u prefrontalnom korteksu i bazalnim ganglijima, regijama koje su ključne za izvršne funkcije, regulaciju pažnje i impulzivnost (pogledaj podcast epizodu ovdje).

Šteta pojednostavljenih teorija

Problem s tvrdnjama poput onih koje Maté iznosi jest to što mogu nanijeti štetu ljudima s ADHD-om, posebno onima koji se oslanjaju na znanstveno utemeljene pristupe liječenju.

Ako ADHD tretiramo isključivo kao posljedicu traume, to može dovesti do zanemarivanja važnih intervencija, poput medikacije, kognitivno-bihevioralne terapije i prilagodbi u svakodnevnom životu.

Osobe s ADHD-om često su već suočene s osjećajem krivnje i sumnjom u vlastite sposobnosti. Ako im se dodatno sugerira da je njihovo stanje rezultat lošeg roditeljstva ili emocionalnih povreda, umjesto prepoznavanja stvarnih neuroloških razlika, mogu izgubiti dragocjeno vrijeme tražeći rješenja koja ne adresiraju pravi uzrok njihovih izazova.

Pomaže li psihoterapijski rad i coaching ili samo lijekovi kod ADHD-a?

Iako je ADHD prvenstveno neurološki uvjetovan, tretman ne mora biti isključivo medikamentozan. Idealni pristup je multidisciplinaran – kombinacija lijekova, psihoterapije, coachinga i strategija prilagodbe. Medikacija može značajno poboljšati koncentraciju i kontrolu impulsa, ali bez razumijevanja vlastitih obrazaca ponašanja, razvojnih potreba i strategija samoregulacije, osoba s ADHD-om i dalje može nailaziti na brojne izazove.

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) pomaže u razvoju konkretnih vještina za upravljanje vremenom, organizaciju i emocionalnu regulaciju. Psihoterapija pomaže osloboditi se internaliziranih negativnih poruka i očekivanja. Coaching je posebno koristan za odrasle s ADHD-om, jer im pomaže u kreiranju strukture i strategija za svakodnevni život, poslovne obaveze i osobne ciljeve. Ukratko, nije pitanje “ili-ili”, već “i-i” – ADHD zahtijeva višedimenzionalni pristup.

Zaključak

ADHD je kompleksan i multifaktorski poremećaj. Trauma može biti jedan od faktora koji utječu na simptome, ali nije jedini uzrok. U znanstvenoj zajednici postoji jasan konsenzus da ADHD ima jaku biološku osnovu.

Matéov rad može biti koristan u kontekstu šire rasprave o mentalnom zdravlju, ali njegove teorije ne smiju se uzimati kao konačna istina. Kada govorimo o ADHD-u, važno je osloniti se na istraživanja i stručne izvore, a ne samo na karizmatične govornike s atraktivnim narativima.

Jer, na kraju krajeva, nije sve samo trauma.

Reference:

• Barkley, R. A. (2015). “Attention-Deficit Hyperactivity Disorder: A Handbook for Diagnosis and Treatment.” Guilford Press.
• Brown, T. E. (2013). “A New Understanding of ADHD in Children and Adults: Executive Function Impairments.” Routledge.
• Hinshaw, S. P. (2018). “ADHD: What Everyone Needs to Know.” Oxford University Press.
• Faraone, S. V. et al. (2015). “The World Federation of ADHD International Consensus Statement: Evidence-Based Implications for Clinical Practice.” Journal of the American Academy of Child & Adolescent Psychiatry.