Kada sam pokretala svoj prvi program za ADHD-ovce, nazvala sam ga „ADHD kao supermoć“.

Bila sam puna entuzijazma, motivacije i vjere u to da drugačiji mozak ne mora značiti neuspjeh – baš suprotno! Željela sam pokazati da naš način razmišljanja, energije i percepcije svijeta može biti prednost. I nije da to nije istina – samo… nije cijela istina.

Danas, iz drugačije točke u životu i s puno dubljim razumijevanjem neurodivergencije, gledam na tu sintagmu s nježnošću prema tadašnjoj sebi – i s velikom dozom opreza.

Supermoć dok traje – a što kad ne traje?

U vrijeme kad sam lansirala taj prvi program, bila sam u fazi visokog funkcioniranja (što god to značilo). Hiperfokus mi je donosio rezultate, prepun raspored izgledao je kao produktivnost, a činjenicu da sam radila i po 10 sati dnevno doživljavala sam kao dokaz vlastite otpornosti i snalažljivosti.

Ali zapravo sam plesala po rubu iscrpljenosti.

A onda sam izgubila psa Boreja – svog emocionalnog oslonca, svog regulatora, svog terapijskog suputnika koji je bio uz mene i na predavanjima i u terapijskim susretima i kod kuće kad nitko drugi nije znao koliko mi je teško.

I sve je stalo. Funkcionalnost se raspala. Rutine koje su me držale više nisu imale smisla. Suze i shutdowni nisu više mogli stati ispod te šarene supermoćne maske.

Tada sam prvi put istinski osjetila koliko taj narativ o supermoći može biti štetan.

Što kad „superjunakinja“ ne može ustati iz kreveta?

U isto to vrijeme, počela sam ozbiljno razmatrati mogućnost da ispod ADHD-a stoji i autizam. Znakovi su cijeli život bili tu – ali uspjeh, prilagodljivost i opsesivno učenje „kako biti normalna“ dobro su ih zamaskirali.

I onda se desilo ono što se često događa ženama kasnije u životu – pukne vanjska struktura i ostanemo same sa sobom.

Bez maski. Bez supermoći.

I tada shvatiš da nisi neuspješna verzija svoje dijagnoze. Samo si ljudsko biće koje živi u svijetu koji nije napravljen za tvoj način funkcioniranja.

A što je s poznatima koji kažu da je ADHD njihova supermoć?

Volim kad netko slavan govori javno o neurodivergenciji – vidljivost nam treba. Ali često se prenaglašava samo ona blještava strana.

Recimo, Justin Timberlake je rekao da ima „kombinaciju OCD-a i ADHD-a“ i da mu to pomaže u kreativnosti. Simone Biles je govorila o tome kako joj ADHD daje fokus u trenucima natjecanja. Greta Thunberg koristi izraz „supermoć“ za svoj autizam u kontekstu borbe za okoliš. I to je važno. Autentično je za njih – i svaka im čast.

Ali ono što se rijetko vidi iza kulisa je ogromna podrška koju imaju: asistenti, terapeuti, strukturirani rasporedi, timovi koji brinu o svakom segmentu njihova dana. Da, mogu iskoristiti svoju neurodivergenciju kao snagu – jer netko drugi paralelno nosi teškoće umjesto njih.

Nama „običnima“ koji sami vodimo račune, čistimo stan, kuhamo, radimo, balansiramo odnose i pokušavamo samo naći čiste čarape ujutro – nije uvijek supermoć. Ponekad je iscrpljujuća borba s kašnjenjem, odgađanjem, senzornim iscrpljenjem i društvenim nerazumijevanjem.

Nismo neuspješni jer nismo superjunaci

Kad sam bila u „supermoćnoj“ fazi, nisam shvaćala zašto se dio ADHD i autistične zajednice ljuti na taj narativ. Danas razumijem – jer često služi tome da se naš glas priguši. Da se umanji potreba za podrškom. Da se od nas očekuje da stalno budemo briljantni, zabavni, kreativni… bez da nas itko pita kako smo.

Perfekcionizam i želja da budemo „iznimka“ često dolazi iz srama što nismo „normalni“. A istina je da uopće ne moramo biti iznimni da bismo bili vrijedni.

Ipak postoji nada – ali ne u supermoći

Nakon svega, nisam izgubila vjeru u to da postoji bolji način življenja s ADHD-om i/ili autizmom. Ali on ne dolazi iz ideje da smo „posebni i moćni“ – dolazi iz dozvole da budemo ranjivi, spori, zbunjeni, neefikasni. I da i dalje vrijedimo.

Zato ću uskoro predstaviti grupni online program koji neće tražiti od vas da budete superheroji. Bit će to prostor za zajedničko učenje, prilagodbu i stvaranje strategija koje rade u stvarnom životu – onom gdje pereš suđe tri dana nakon ručka i zaboraviš odgovoriti na poruke i svejedno zaslužuješ suosjećanje, a ne samokritiku.

Jer nije poanta u tome da svoj mozak pretvoriš u supermoć. Poanta je da svoj život učiniš održivim i smislenim – baš takav kakav jesi.

Do predstavljanja grupnog programa, sa mnom možeš raditi 1:1 online. Kontaktiraj me za termin ovdje.