Jučer sam primila poziv kojeg se svaki psihoterapeut pribojava. Klijent koji je osmislio plan suicida.

Zastala sam. Osjetila težinu u grudima, onaj trenutak kad znaš da nema brzog rješenja, da je svaka riječ važna, da si svjedok nečega što nije samo osobna patnja – nego i simptom sustava koji ne vidi, ne razumije i ne prilagođava se onima kojima je najpotrebnije.

U školama su ga vidjeli kao “neprilagođenog”, u obitelji kao “preteškog”, u društvu kao “čudnog”. Naučio je maskirati, raditi ono što se očekuje, ali cijena je bila prevelika. “Previše je”, rekao je. “Samo da prestane.”

I tu je razlika koju rijetko tko razumije. Suicidalnost autističnih osoba često ne dolazi iz praznine, nego iz preopterećenosti. Iz konstantnog napora da svijet bude podnošljiv, iz umora koji se gomila do točke pucanja.

Autistične osobe imaju čak 9 puta veći rizik od neurotipičnih osoba za suicidalne misli i pokušaje. Prema nekim studijama, 1 od 3 odrasle osobe s autizmom razmatrala je suicid, a 1 od 10 pokušala je izvršiti suicid. To su podaci koji zvuče strašno, ali nisu iznenađujući kad shvatimo kakvu svakodnevnu borbu vodi osoba koja mora neprestano prilagođavati svoje ponašanje, osjećaje i reakcije kako bi se uklopila u svijet koji jednostavno nije stvoren za njih.

Društvo očekuje da budemo “normalni”, ali što se događa kada ta “normalnost” ne samo da nije moguća, nego je i emocionalno iscrpljujuća? Kad ti je cijeli svijet kao previše glasna glazba koju ne možeš ugasiti i previše svjetla koje ti ne dopušta da vidiš jasno?

Tu je razlika koju rijetko spominjemo – dok neurotipične osobe suicid često povezuju s osjećajem beznađa (“ništa nema smisla”), kod autističnih osoba to često dolazi iz osjećaja preplavljenosti i iscrpljenosti (“samo da sve ovo prestane, previše je”). To nije samo mentalni umor – to je fizički, emocionalni i senzorni preopterećenje, gdje čak i najmanja promjena može uzrokovati velike potrese u svakodnevnom životu. Maskiranje, pretvaranje da si netko tko nisi, stalna prilagodba – sve to stvara tenziju koja se mora negdje otpustiti. A kad nema mjesta da se to otpusti, ponekad je najlakši izlaz iz svega… nestati.

Ovaj umor nije samo umor od života. To je umor od svijeta. Umor od toga da se nikad ne uklopiš u njega. Umor od toga da moraš biti netko tko nisi da bi bio prihvaćen.

Podaci pokazuju da je broj suicidnih pokušaja među autističnim osobama mnogo veći nego među neurotipičnim osobama, a razlike su posebno uočljive u slučajevima onih koji nisu dijagnosticirani do odrasle dobi. Za osobe s autizmom, posebno žene, broj pokušaja suicida je alarmantan, s istraživanjima koja pokazuju da je stopa suicidalnih misli među ženama s autizmom 3-4 puta veća nego kod neurotipičnih žena.

Ove brojke nisu samo statistika. To su stvarni ljudi koji se suočavaju s svakodnevnim izazovima. Za mnoge od njih, to su ljudi koje poznajemo. Možda i sami prepoznajemo te simptome. Svi oni koji se osjećaju izgubljeno, preopterećeno, i bez izlaza.

No, često se podrazumijeva da suicidalnost mora biti očigledna – netko mora izgledati očajno depresivno, povučen, tužan, da bi se od njega očekivalo da ima suicidalne misli. To je mit. Suicidalnost može biti suptilna, čak i skrivena iza fasade svakodnevnog života.

Kako prepoznati znakove suicidalnosti?

To nije uvijek očita “depresivna” vanjština. Znakovi mogu biti suptilni, pa čak i maskirani:

Govor i neverbalna komunikacija:
Suicidalne misli često se pojavljuju kroz neizravne komentare poput: “Nikad se neću izvući iz ovog”, “Možda bi bilo bolje da nisam tu”, “Mogu samo nestati, to bi bilo lakše”. No, u autističnih osoba ovi komentari često nisu samo beznađe – to je jednostavno način da izraze osjećaj preopterećenosti. Ako netko često izražava osjećaj da je “previše” ili “da jednostavno ne može više”, to je znak na koji valja obratiti pozornost.

Ponašanje:
Izolacija, izbjegavanje društvenih interakcija ili, s druge strane, iznenadna prekomjerna potreba za vezivanjem za ljude. Neki mogu postati povučeni, dok drugi mogu postati izuzetno vezani za jednu osobu, u strahu da će ostati sami.

Iznenadna smanjenje aktivnosti ili zanemarivanje sebe:
Osobe koje inače brinu o sebi ili su društveno aktivne, mogu odjednom prestati s takvim ponašanjima. To nije uvijek lako uočiti kod autističnih osoba jer mogu biti skloni skrivanju svojih emocija, ali nagli pad u interesu za stvari koje su im nekad bile važne, poput hobija ili interakcije, može biti znak.

Neverbalna komunikacija:
Autistične osobe često imaju izazove u verbalnom izražavanju emocija, ali njihova tijela govore puno. Zatvorena, kruta tijela, izbjegavanje kontakta očima ili slabljenje u gestikulaciji mogu biti signali stresa ili unutarnje patnje.

Neobični obrasci ponašanja ili povratak starim “maskiranim” obrascima:
Povratak “starim” načinima ponašanja koji su ih nekoć smirivali (ponovno ponavljanje određenih fraza, fiksacija na jedan predmet ili situaciju), mogu ukazivati na duboku nesigurnost i anksioznost koja se skriva iza svakodnevne rutine.

Osjećaj beznadnosti:
Iako možda ne izražavaju klasične depresivne simptome, osjećaj da su “prokleti”, da su se već “previše potrudili” ili da su njihove borbe besmislene, mogu biti skriveni pokazatelji duboke unutarnje borbe.

Što poduzeti kad prepoznamo znakove suicidalnosti?

Ako prepoznate znakove suicidalnih misli kod nekog koga volite, važno je ne paničariti, ali i ne ignorirati situaciju. Samo razgovor, čak i onaj težak, može spasiti život. Evo nekoliko praktičnih koraka koje možete poduzeti ako prepoznate da netko u vašem životu pati i možda se suočava s suicidalnim mislima:

Nemojte to ignorirati – razgovarajte o tome
Ponekad je najteži prvi korak – otvoriti temu o suicidu. Iako je to zastrašujuće, razgovor o tome može biti spašavajući. Pokušajte s jednostavnim pitanjima kao što su: “Osjećaš li se preplavljen/a? Osećaš li da je previše?” ili “Kako se zaista osjećaš?”. Budite strpljivi i omogućite im da se izraze. Nemojte ih tjerati na odgovore, ali im dopustite da osjete da ste tu, spremni slušati.

Validacija njihovih osjećaja, bez osuđivanja
Autistične osobe često već osjećaju da nisu dovoljno dobri ili da nisu shvaćeni. Potrebno je pružiti im sigurno okruženje u kojem se njihova iskustva ne minimiziraju. Ako kažu “ne mogu više”, odgovorite s “Razumijem da je ovo jako teško za tebe. Ovdje sam da te podržim.” Validacija, umjesto pokušaja opravdavanja ili objašnjavanja, može učiniti čudo.

Pokažite im da nisu sami
Suicidalne misli često dolaze iz osjećaja usamljenosti, kao da nitko ne razumije. Osim što im morate pokazati da su voljeni i vrijedni, važno je dati im do znanja da nisu sami. Podijelite svoje vlastite emocije, ako je potrebno, i pokažite im da su ljudi spremni biti uz njih. Ponekad mala riječ ohrabrenja može biti dovoljna da spriječi daljnje pogoršanje.

Pitajte izravno: “Jesi li razmišljao/la o suicidu?”
Iako je ovo teško pitanje, izravno pitati osobu misli li o suicidu može pomoći u razbijanju stida i omogućiti im da potraže pomoć. To je mit da će se osobu “potaknuti” na suicid ako im postavite ovo pitanje. Naprotiv, pokazuje im da ste spremni razgovarati o toj temi i da im pružate sigurno okruženje u kojem mogu podijeliti svoje misli.

Potražite stručnu pomoć
Ako osoba spomene suicid ili imate ozbiljnu zabrinutost za njezinu sigurnost, obavezno se obratite stručnjaku. Preporučite terapiju, psihijatrijsku pomoć ili krizne linije. U mnogim slučajevima, stručnjaci će imati iskustva u rukovanju kriznim situacijama i mogu uputiti osobu na pravu podršku. Ne pokušavajte biti stručnjaci ako to niste – stručna pomoć je ključna.

Podržite ih u izgradnji rutina i sigurne strukture
Za mnoge autistične osobe, jasno definirana rutina i predvidljivost mogu pomoći smanjiti stres i preopterećenje. Pomozite im da postave konkretne ciljeve, čak i male, i podsjetite ih na dnevne aktivnosti koje im mogu pružiti osjećaj kontrole i smirenosti. Strukturiranje vremena, kao i pružanje prostorija za opuštanje, može biti značajna pomoć.

Obratite pažnju na neverbalne signale
Kako autistične osobe često imaju izazove u verbalnoj komunikaciji, često koriste neverbalne znakove za izražavanje svojih emocija. Obratite pozornost na promjene u ponašanju, geste, ton glasa i tjelesnu dinamiku. Možda neće reći “želim umrijeti”, ali će signalizirati osjećaj umora, iscrpljenosti, tuge ili gubitka interesa za aktivnosti koje su ih nekada veselile.

Ponudite kontinuiranu podršku, ne samo u kriznim trenucima
Suicidalne misli nisu samo u trenucima krize, već su proces koji traje. Osim krizne intervencije, kontinuirana emocionalna i praktična podrška kroz duži period je od velike važnosti. Neka osoba zna da ima nekog uz sebe, bez obzira na to što osjećaju ili prolaze kroz dan.

Educirajte se o autizmu i suicidalnosti
Razumijevanje neurodivergentnih iskustava ključ je za pružanje odgovarajuće podrške. Saznajte više o izazovima s kojima se autistične osobe suočavaju – to može značajno povećati vašu sposobnost da pružite podršku na pravi način, bez omalovažavanja ili minimiziranja njihovih osjećaja.

Na kraju, želim naglasiti nešto ključno: autistične osobe nisu slabe. Nisu emocionalno nezrele, niti su krive što se ne mogu nositi s ovim vrlo pomaknutim, nespretno strukturiranim svijetom. Njihova borba nije odraz njihove unutarnje snage ili slabosti, već odraz društva koje ih nije naučilo kako pružiti podršku na način koji im treba.

Sustav koji ih ne razumije, norme koje ih isključuju, i svakodnevne borbe koje proizlaze iz tog odbacivanja, to su pravi uzroci njihove patnje. U svijetu koji od njih zahtijeva da se uklope u obrasce koji ne odgovaraju njihovoj prirodi, osjećaj preopterećenosti i iscrpljenosti nije samo razumljiv – on je neizbježan.

Svi mi, kao društvo, imamo odgovornost da pružimo prostor za autentičnost, da razbijemo mitove o “slabosti” i umjesto toga priznamo njihove izazove, uključujući i onu najveću – biti žrtvom sustava koji ih marginalizira. Tek kad razumijemo te specifične borbe, možemo zajedno stvoriti prostor za pravičniji, suosjećajniji svijet.

Autistične osobe zaslužuju biti viđene, slušane i podržane, ne kao “problem”, nego kao dragocjeni dio naše zajednice. U njihovoj snazi leži istinska otpornost – snaga koja ne dolazi iz prilagodbe svijetu koji ih ne razumije, već iz sposobnosti da opstanu usprkos njemu.

Ovo je poziv na razmišljanje, na prepoznavanje gdje možemo kao društvo napraviti promjenu, kako bismo osigurali da autistične osobe nisu prepuštene same sebi, da ne budu ostavljene da se bore s preopterećenjem u tišini.

Ako si se prepoznao/la u ovim riječima – nisi sam/a. I nisi problem. Svijet oko tebe treba promjene. I mi možemo biti dio tih promjena.

Želiš li moju podršku u tome, kontaktiraj me za psihoterapijski rad ovdje.