Postoje ljudi koji se boje voziti. Ja osobno nisam među njima.
Postoje i oni koji su potpuno sposobni voziti, imaju vozačku, znaju prometna pravila, nikada nisu imali ozbiljnu nesreću… i svejedno im se želudac okrene čim trebaju sjesti sami za volan.
Dlanovi im se oznoje već dok traže ključeve. Nekoliko puta provjere jesu li zaključali vrata, namjestili sjedalo i podesili retrovizore, iako su to napravili prije dvije minute. Srce im počne ubrzano lupati čim se uključe u promet.
Preplavi ih niz “što ako” katastrofičnih misli:
„Što ako pogriješim?”
Ne primijetim auto /bus/motor u mrtvom kutu?
Netko se zaleti u mene?
Auto se pokvari usred vožnje?
Ne uspijem reagirati dovoljno brzo?
Uspaničim se i izgubim kontrolu?
Dogodi se nešto što ne mogu predvidjeti?
I tako počnu izbjegavati autocestu jer tamo “svi voze prebrzo, nema dovoljno vremena za reakciju i nema jednostavnog mjesta na kojem mogu stati”.
Onda i nepoznate rute jer ne znaju gdje će skrenuti, gdje će parkirati ni što ih čeka iza sljedećeg raskrižja.
Pa i vožnju po gradu jer ima previše semafora, pješaka, biciklista, tramvaja, traka, zvukova i odluka koje treba donijeti gotovo istovremeno.
Pa vožnju po kiši jer se slabije vidi, kočenje djeluje nepredvidljivije, a svjetla drugih automobila stvaraju dodatni kaos.
Pa vožnju noću jer se prostor sužava na ono što osvjetljavaju farovi, a sve izvan toga postaje potencijalna prijetnja.
Pa vožnju bez nekoga na suvozačkom mjestu jer je lakše podnijeti strah kada je uz tebe osoba koja može reći: „Sve je u redu”, pomoći s navigacijom ili preuzeti vožnju ako postane previše.
I prije nego što shvate što se dogodilo, problem više nije samo vožnja.
Već i moraju moliti druge da ih voze.
Planirati život prema tuđem rasporedu.
Odbijati poslove do kojih ne mogu jednostavno doći javnim prijevozom.
Kasniti ili ranije odlaziti kako bi uhvatili autobus.
Odustajati od izleta, putovanja, koncerata, druženja i spontanih planova.
Izbjegavati posjete obitelji ili prijateljima koji žive izvan grada.
Ovisiti o partneru, roditeljima, prijateljima ili taksiju.
I polako početi vjerovati da su manje sposobni nego što zapravo jesu.
Kada vožnja nije samo vožnja
Za neke ljude strah od vožnje razvije se nakon prometne nesreće ili drugog traumatskog iskustva, ali ne mora uvijek postojati jedan veliki, očiti događaj.
Ponekad se strah gradi postupno: nakon nekoliko neugodnih situacija, kritiziranja instruktora, vožnje u nepoznatom gradu, napada panike, razdoblja pojačane anksioznosti ili osjećaja da je promet jednostavno previše intenzivan.
Dogodi se to da osoba zna voziti, ali nikada nije izgradila dovoljno iskustva da bi joj vožnja postala automatska.
Problem je u tome što je vožnja kombinacija velikog broja zahtjeva:
- pratiti promet oko sebe
- čitati znakove
- procjenjivati brzinu i udaljenost
- mijenjati trake
- pratiti navigaciju
- reagirati na nepredvidivo ponašanje drugih vozača
- ignorirati zvukove i podražaje iz okoline
- donositi odluke u nekoliko sekundi
- istovremeno regulirati vlastitu paniku.
Za neurodivergentnu osobu čiji je živčani sustav već i ovako preopterećen, to može biti stvarno zahtjevno budući da vožnja u jednom trenutku traži vrlo mnogo pažnje, senzorne obrade, motoričke koordinacije i emocionalne regulacije.
ADHD, autizam i vožnja
Kada govorimo o ADHD-u i autizmu, važno je izbjeći dvije krajnosti.
Ne voze sve neurodivergentne osobe loše i ne znači svaka teškoća u vožnji da osoba ima ADHD ili autizam.
Ali neurodivergentnost može utjecati na to kako osoba doživljava i obrađuje vožnju.
Kod ADHD-a mogu biti posebno zahtjevni:
- održavanje pažnje tijekom dužih, monotonih dionica
- brzo prebacivanje pažnje između retrovizora, prometa, znakova i navigacije
- procjena vremena, brzine i udaljenosti
- inhibiranje impulzivnih reakcija
- organizacija rute i vremena
- vraćanje fokusa nakon ometanja
- vožnja kada postoji umor, stres ili senzorna preplavljenost.
Mnoge osobe s ADHD-om ipak razviju vrlo dobre strategije, snažnu svjesnost okoline i brzo reagiranje.
Ali istraživanja pokazuju da je ADHD povezan s većim rizikom prometnih prekršaja, sudara i rizičnih situacija, osobito kada su prisutni impulzivnost, nepažnja, umor, korištenje mobitela ili vožnja pod utjecajem alkohola.
U jednoj velikoj meta-analizi vozači s ADHD-om imali su približno 1,5 puta veći rizik sudjelovanja u prometnoj nesreći u odnosu na vozače bez ADHD-a.
Rizik nije jednak za svaku osobu i može se značajno smanjiti liječenjem medikamentnom terapijom, dobrim strategijama, uklanjanjem distrakcija i prilagodbom uvjeta vožnje.
Kod autističnih osoba slika je složenija.
Neke autistične osobe mogu imati vrlo dobru koncentraciju, snažnu usmjerenost na pravila, opreznost i dosljedno pridržavanje prometnih propisa.
Drugima mogu biti posebno zahtjevni:
- istovremena obrada više vizualnih i zvučnih podražaja
- nepredvidivo ponašanje drugih vozača
- nagle promjene rute
- radovi na cesti i privremena signalizacija
- vožnja u špici
- jaka svjetla, buka, kiša ili noćna vožnja
- procjena nepisanih socijalnih pravila u prometu
- brzo donošenje odluka u situacijama koje nisu unaprijed poznate.
Autistične osobe nisu nužno manje sposobne za vožnju, ali mogu imati drugačiji profil snaga i izazova.
Neke će voziti vrlo oprezno i predvidljivo, ali će im trebati više vremena da se naviknu na novu rutu, dok će neki izbjegavati vožnju jer ih preplavljuje količina podražaja.
Neke će voziti samo po poznatim cestama, u određeno doba dana ili uz vrlo precizno planiranje, a neke neće voziti uopće zato što procjenjuju da im cijena senzornog i emocionalnog opterećenja nije prihvatljiva.
Koliko neurodivergentne osobe zapravo voze?
Ne postoji jedna univerzalna brojka koja bi vrijedila za sve osobe s ADHD-om ili autizmom, a podaci se razlikuju ovisno o dobi, zemlji, pristupu automobilu, javnom prijevozu, financijama, podršci, zdravstvenom stanju i načinu na koji je istraživanje provedeno.
Ipak, istraživanja pokazuju nekoliko važnih obrazaca.
Kod ADHD-a odrasle osobe češće imaju vozačku dozvolu nego osobe s autizmom, ali u prosjeku mogu voziti manje sigurno ili izbjegavati određene uvjete vožnje zbog straha od pogreške, kazne, nesreće ili preopterećenja.
Kod autističnih osoba udio onih koje imaju vozačku dozvolu i redovito voze često je niži nego u općoj populaciji. U jednoj američkoj studiji mladih odraslih osoba s autizmom, približno jedna trećina imala je vozačku dozvolu ili je učila voziti, dok je u općoj populaciji iste dobi taj udio bio znatno viši.
Druga istraživanja pokazuju da autistične osobe često kasnije počinju voziti, rjeđe voze samostalno i češće ovise o roditeljima, partnerima ili javnom prijevozu.
To ne znači da autistične osobe nisu sposobne voziti nego da do vožnje često dolaze drugačijim putem.
Češće im treba:
- više sati praktične obuke,
- instruktor koji daje jasne, konkretne upute bez posramljivanja,
- vježbati jednu rutu u mirno doba dana,
- sunčane naočale, čepići za uši koji ne blokiraju promet, tiha kabina,
- unaprijed pripremljena navigacija
- vožnja bez dodatnih razgovora.
Možda će voziti samo kada su naspavani i regulirani ili zaključiti da za njih vožnja nije najbolji oblik mobilnosti što također može biti legitimna odluka.
Problem nastaje kada osoba ne bira ne voziti ne zato što joj to stvarno odgovara, nego zato što joj strah, sram ili preplavljenost oduzimaju mogućnost izbora.
Realni strahovi nisu isto što i iracionalni strahovi
Budimo realni bez uljepšavanja: promet jest stvarno rizičan.
Drugi vozači mogu biti nepažljivi, agresivni ili pod utjecajem alkohola.
Vrijeme se može naglo promijeniti. Može doći do kvara. Možemo pogriješiti.
Ali postoji razlika između:
„Vožnja nosi određeni rizik i mogu poduzeti razumne mjere opreza”
i:
„Ako sjednem za volan, gotovo sigurno će se dogoditi katastrofa i neću je moći preživjeti.”
Što se događa u tijelu kad nas je strah vožnje?
Kada naš mozak procijeni da smo u opasnosti, aktivira se sustav za preživljavanje. Srce ubrzava. Disanje postaje pliće ili brže. Mišići se napinju. Pažnja se sužava. Ukratko, Tijelo se priprema za borbu, bijeg ili zamrzavanje.
Za volanom to može izgledati ovako:
- odjednom ne možeš jasno razmišljati
- zaboraviš rutu koju si prije znao
- počneš pretjerano provjeravati retrovizore
- voziš presporo ili previše ukočeno
- teško procjenjuješ udaljenost
- osjećaš trnce, mučninu ili vrtoglavicu
- imaš osjećaj da ćeš izgubiti kontrolu
- želiš odmah stati, izaći iz auta i pobjeći.
I onda se dogodi nešto vrlo logično, ali dugoročno problematično: u tom trenutku izbjegneš vožnju i osjetiš trenutačno olakšanje.
Mozak zaključi:
„Dobro je da nismo vozili. Vožnja je stvarno bila opasna.”
Tako se strah učvršćuje.
Izbjegavanje kratkoročno pomaže, ali dugoročno sužava život i izbore.
Kada ne voziš, anksioznost se smanji. Kada zamoliš nekoga drugoga da vozi, tijelo dobije predah. Kada otkažeš putovanje, više ne moraš podnositi neizvjesnost.
Ali mozak iz toga ne uči:
„Mogu se nositi s vožnjom.”
Uči:
„Preživio sam samo zato što sam izbjegao vožnju.”
Možemo li prestati čekati da strah nestane?
Možemo, ali to ne znači da se trebamo nasilno baciti u najstrašniju moguću situaciju.
„Samo se prisili voziti” često nije dovoljno dobar savjet, osobito za osobe koje imaju panične reakcije, traumu, ADHD, autizam, senzornu osjetljivost ili iskustvo kronične preplavljenosti.
Korisnije je postupno izlaganje koje je dovoljno izazovno da učimo, ali ne toliko intenzivno da se potpuno preplavimo.
To može izgledati ovako:
- sjediti u parkiranom automobilu i vježbati disanje
- upaliti automobil bez kretanja
- voziti nekoliko minuta na poznatom, mirnom mjestu
- ponoviti istu rutu dok ne postane predvidljivija
- dodati jednu novu ulicu
- voziti u malo prometnijem dijelu dana
- vježbati parkiranje
- postupno uključiti kišu, noć ili autocestu (ako su to ciljevi osobe).
Cilj je naučiti:
„Mogu osjetiti strah, ostati prisutan i napraviti sljedeći siguran korak.”
Što može pomoći neurodivergentnim vozačima?
- vožnja u doba dana s manje prometa
- unaprijed pripremljena ruta
- navigacija s glasovnim uputama
- smanjenje buke i razgovora u automobilu
- uklanjanje mobitela i drugih distrakcija
- pauze tijekom dužih putovanja
- vožnja poznatim rutama prije uvođenja novih
- jasne i konkretne upute instruktora
- dodatni sati vožnje bez posramljivanja
- liječenje ADHD-a lijekovima kada je indicirano
- rad na paničnim reakcijama i anksioznosti
- psihoterapija usmjerena na izbjegavanje, traumu ili regulaciju živčanog sustava
- realna procjena kada je vožnja sigurna, a kada je bolje koristiti drugi oblik prijevoza.
Ne moramo svoju vrijednost mjeriti time koliko lako vozimo. Vozačka dozvola nije dokaz odraslosti, automobil nije nužno dokaz neovisnosti, a ne voziti nije automatski neuspjeh.
Postavi si pitanje:
„Koji mi uvjeti omogućuju da se krećem svijetom na način koji je siguran, održiv i dovoljno slobodan za mene?”
Ako ti je vožnja godinama izvor straha, ako voziš samo poznatim rutama ili ako već dugo ovisiš o drugima da bi stigao/stigla tamo gdje želiš, tu sam kao psihoterapijska podrška u prevladavanju tog straha.
