Tri dana briljiraš u pripremi prezentacije ili ispita. Četvrti dan – blokada.

Ako si visoko sposobna, neurodivergentna žena (ADHD, autizam, AuDHD, gifted profil), vrlo je vjerojatno da si ovo doživjela.

Izvana si kompetentna, artikulirana, brza, odgovorna.
Iznutra pritisak koji se akumulira do točke pucanja.

Kod visoko sposobnih neurodivergentnih žena često vidim:

• Unutarnjeg perfekcionista (hiperfunkcionalan, strateški, neumoljiv)
• Overachiever dio koji identitet gradi kroz postignuće
• Maskirani dio koji osigurava socijalnu prihvatljivost kroz prilagođavanje
• Iscrpljeni, osjetljivi dio koji nikad nema prostora izraziti se
• Uplašeni dio koji nosi iskustva neprihvaćenosti i odbacivanja

Kad je pritisak velik (prezentacija, evaluacija, javni nastup, važna odluka), kritičari preuzimaju kontrolu. Self se povuče. Tijelo postaje kruto. Misli se ubrzaju. Greške se multipliciraju.

I onda žena kaže:
“Što mi je? Pa znam sve ovo!”

Naravno da znaš. Ali si bila u stanju preživljavanja.

Neurobiologija

Pod visokim evaluacijskim pritiskom aktivira se amigdala.
Prefrontalni korteks, koji je zadužen za izvršne funkcije, gubi kapacitet.

Kod ADHD profila, gdje je regulacija dopamina već osjetljiva, stres dodatno destabilizira fokus.
Kod autističnih profila, senzorna preplavljenost + socijalna evaluacija = brza aktivacija simpatičkog sustava.

Rezultat?

• Praznina u glavi
• Tjelesna ukočenost
• Zaboravljanje inače automatiziranih radnji
• Somatski simptomi (mučnina, nadutost, glavobolja)

Živčani sustav koji procjenjuje: “Opasnost.”

A evaluacija za mnoge neurodivergentne žene nosi duboku implicitnu memoriju: “Bila sam previše. Ili premalo. Ili glupa.” što tijelo jako dobro pamti.

Gestaltistički rečeno, u tom trenutku gubiš kontakt sa sobom.

Ulaziš u retrofleksiju (okrećeš energiju protiv sebe).
U introjekte (“Moram biti savršena.” “Ne smijem pogriješiti.”).
U konfluenciju (postaješ ono što misliš da drugi očekuju).

A što nestaje?

Autentični impuls.

One žene koje su briljantne u idejama, humoru, širini pod pritiskom postanu ukočena verzija sebe jer pokušavaju biti prihvatljive, umjesto da budu prisutne.

Kad smisao postane teret

Paradoks visoko sposobnih žena je ovo:

One ne žele uspjeh radi ega, već žele širi doprinos. Ali kad se smisao veže samo uz performans, nastaje egzistencijalni pritisak:

“Ako podbacim, razočarala sam svoju misiju.”

Viktor Frankl, osnivač logoterapije, govorio je o paradoksalnoj intenciji i hiperintenciji: što se više trudimo da nešto uspije, to je veća šansa da blokiramo.

Kad uspjeh postane dokaz smisla, sloboda nestaje. A bez slobode nema protočnosti.

Zašto se slamaju baš “najjače”?

Zato što su kronično preopterećene jer su godinama:

• Maskirale neurodivergentnost
• Preuzimale previše odgovornosti
• Gradile identitet kroz kompetenciju
• Ignorirale signale tijela
• Birale performans umjesto regulacije

Burnout kod njih ne izgleda kao kolaps na kauču.
Izgleda kao: funkcioniram, ali pucam iznutra.

Gdje tu nastupa psihoterapeut?

Uloga psihoterapeuta je da bude regulator i svjedok emocijama i dijelovima, posebice ranjivima kojima možda nikad nije bilo dozvoljeno popesti se na stage.

Terapeut pomaže da se diferenciraju unutarnji dijelovi.
Da unutarnji perfekcionist dobije zahvalnost za savjete, ali ne i volan.
Da iscrpljeni dio napokon dobije prostor i podršku.

Terapeut vraća kontakt i iskustvo izbora.
“Što sada osjećaš u tijelu?”
“Što bi rekla da si slobodna?”

Razdvaja vrijednost osobe od performansa.
Istražuje smisao koji ne ovisi o savršenstvu.

Radi se na regulaciji živčanog sustava kroz disanje, somatsku svjesnost, granice i širenje kapaciteta za uzbuđenje bez preplavljenosti.

Cilj nije da nikad više ne osjetiš pritisak, nego da:

• Znaš prepoznati koji dio je aktivan
• Imaš kapacitet ostati u tijelu
• Možeš podnijeti evaluaciju bez gubitka sebe
• Ne gradiš identitet na adrenalinu

Kako to izgleda u realnom životu?

Stani.
Stopala na pod. Imenovanje dijela tijela koji je napet.

Diši.
Produženi izdah.

Pusti.
Podsjeti se da ovo nije ispit tvoje vrijednosti.

Pleši.
Mikro pokret ispod stola. Ramena dolje. Težina tijela nazad.

To je redoslijed kojim vraćaš sebe sebi.

Pa kako onda ne puknuti pod pritiskom?

Ne tako da ga ignoriraš ili da si kažeš “samo se opusti” (jer to nikad nije pomoglo nikome).

Nego ovako:

1. Prepoznaj tko je aktivan.
U sebi doslovno pitaj: “Tko se sada boji?”
Imenuj dio. Kad ga imenuješ, već nisi potpuno preplavljena njime jer znaš da to nisi cijela ti, nego jedan uplašeni dio tebe.

2. Reguliraj tijelo prije nego što reguliraš misli.
Disanje s produženim izdahom. Stopala čvrsto na podu. Pogled u jednu točku. Tijelo mora dobiti signal sigurnosti prije nego mozak vrati fokus.

3. Odvoji vrijednost od izvedbe.
Ako je tvoja vrijednost = tvoj rezultat, pritisak je nepodnošljiv.
Ako je izvedba samo jedan izraz tebe, a ne dokaz tvoje vrijednosti, živčani sustav se može regulirati.

4. Vrati fokus na proces, ne na ishod.
Jedan pokret. Jedan udah. Jedna sekvenca. Gestaltistički rečeno fokus na “ovdje i sada”. 

5. Razgovaraj s perfekcionistom prije nastupa, ne usred njega.
Perfekcionisti nisu neprijatelji. Oni žele sigurnost i priznanje.
Ali ako ih ne umiriš prije, javit će se baš kad ti treba protočnost.

Visoko sposobne neurodivergentne žene ne trebaju još jednu edukaciju, već unutarnju sigurnost i dozvola na ne postizanje.

Jer kad su regulirane su briljantne, a kad su preplavljene krute. Tada performans više nije bojno polje (samo)dokazivanja, nego izraz slobode. Pritisak neće nestati, niti ambicija niti tvoja dubina. Ali može nestati krutost.

Kad ostaneš u tijelu, čak i pod pritiskom tada performans postaje izraz integracije, ne preživljavanja.

Želiš li moju podršku u tome, javi se za psihoterapijski rad ovdje.