Ovaj papa mi je baš bio drag 💔 Imao je nešto što je zračilo autentičnošću, smirenošću i, usudim se reći, nekom vrstom “neprilagođene pravednosti“. 

Evo nekoliko stvari koje su ga činile nekako… našim — ne samo “našim papom”, nego našim u najdubljem, ljudskom smislu. 

A možda i našim u neurodivergentnom smislu.

Bio je poliglot i govorio španjolski, talijanski i njemački. Neki govore da su ljudi koji razmišljaju netipično često skloni učenju jezika kao načinu povezivanja sa svijetom koji ih ponekad zbunjuje — kao da žele dublje razumjeti nijanse koje im izmiču u “small talk-u”.

Bio je poznat kao dobar kuhar, ljubitelj opere, grčke klasike, Shakespearea i Dostojevskog te dobar plivač. Jasno pokazuje interesne dubine, ne samo širinu — one koje nisu tu radi statusa, već iz autentične fascinacije. A znamo koliko je specijalni interes često svetinja za nas koji osjećamo svijet malo žešće i dublje.

Po dolasku na mjesto pape nije nosio zlatni, već željezni križ, a u prvom obraćanju pozdravio je s jednostavnim: 

“Buona sera.” 

Često ljudi s autizmom i ADHD-om biraju suštinu umjesto forme, želeći ostati u kontaktu sa stvarnošću, ne s predstavom o sebi.

Smjer njegovog pontifikata odredile su rečenice:

– “Želim siromašnu Crkvu za siromašne.”
– “Homoseksualci su Božja djeca.”
– “Uživanje u hrani i seksu dolaze od Boga.”
– “Tračanje je gora zaraza od Covida.”

Ova posljednja… ah! Direktna, pomalo nesofisticirana za diplomaciju – ali brutalno istinita. Zvuči kao netko tko je godinama promatrao društvene igre i odlučio da u njima više ne sudjeluje.

Ukinuo je pontifikalnu tajnost za slučajeve seksualnog iskorištavanja djece, ne mareći što će time uzdrmati temelje sustava.

Ako to nije duboki osjećaj pravde – onaj koji često nalazimo kod neurodivergentnih ljudi koji ne znaju kako “zažmiriti” kad vide nepravdu – onda ne znam što jest.

Ohrabrivao je slobodno mišljenje unutar Crkve, bez obzira slaže li se s izrečenim. To zahtijeva izuzetnu emocionalnu otpornost i otvorenost – često svojstvenu onima koji nisu opterećeni potrebom da budu “autoritet” nego da budu istina.

I da – konzervativci su ga zvali populistom, 19 teologa heretikom. Ne zato što je govorio hereze, već zato što nije govorio ono što bi trebalo da se od njega očekuje. To je stara priča: svijet teško podnosi kada netko odbije igrati po unaprijed zadanim pravilima. Neurodivergentne osobe to znaju do srži.

Bio je veliki kritičar nejednakosti, prozivao globalnu ekonomsku nepravdu i govorio jasno:
“Tri su temeljna prava svakog čovjeka: zemlja, dom i posao.”

To nije ideologija. To je čovjekoljublje.

I onda još ove izjave koje govore o njegovoj širini i osjećaju za ono što je stvarno važno:

– “Žene su neophodne u donošenju odluka koje oblikuju život Crkve.”
– “Mladi, ne bojte se sanjati velike stvari i mijenjati svijet.”
– “Odbacivanje starijih je grijeh. Oni su čuvari našeg kolektivnog pamćenja.”

U svijetu u kojem se često cijene forma, status i hijerarhija, ovaj papa je izabrao ranjivost, jednostavnost i autentičnost. 

Možda je zato djelovao “naš” – jer je bio netko tko nije pokušavao “biti papa”, nego biti čovjek.

Možda je bio neurodivergentan. Možda nije. 

Ali sigurno je bio netko tko je razmišljao drukčije – i imao dovoljno hrabrosti da to nikad ne skriva.

Ciao papa.
Nadam se da će sljedeći ići tvojim stopama…