Živimo u vremenu u kojem se problemi mentalnog zdravlja predstavljaju kao osobni neuspjeh, a ne kao rezultat sustavnih problema.

Ako ste depresivni, vjerojatno niste dovoljno zahvalni.

Ako ste tjeskobni, sigurno ne meditirate redovito.

Ako vas posao iscrpljuje, kriv je vaš mindset.

Tako nam pozitivna psihologija i kapitalizam zajedno serviraju priču da je sreća individualna odgovornost, dok istovremeno ruše temelje zajednice i sustavne podrške.

Pozitivna psihologija: Lažni optimizam kao alat kontrole

Pozitivna psihologija započela je kao legitimna znanstvena grana, ali je brzo postala instrument za guranje priče da se

svaki problem može riješiti promjenom stava.

Pokušava nas uvjeriti da su emocije poput tuge, ljutnje i frustracije samo prepreke koje treba eliminirati, umjesto pokazatelji da nešto nije u redu – bilo u našem životu, bilo u društvu.

Ovaj trend idealan je za korporacije. Radnici koji ne dovode u pitanje sustav nego se samo fokusiraju na “pozitivan mindset”

ne traže bolje uvjete rada,

ne organiziraju se u sindikate i

ne prozivaju nepravdu.

Umjesto toga, troše novac na self-help knjige, coaching programe i aplikacije za meditaciju – sve kako bi sami “popravili” problem koji je zapravo strukturalan.

Kapitalizam i individualizacija problema

Kapitalizam nas uvjerava da je svatko kovač svoje sreće – ali samo ako dovoljno naporno radi. No, realnost je da mentalno zdravlje ne ovisi samo o osobnim naporima, već i o socijalnoj sigurnosti, pristupu zdravstvu, stabilnom zaposlenju i podršci zajednice.

Umjesto da se prepoznaju stvarni uzroci problema – ekonomska nesigurnost, nejednakost, iscrpljujući radni uvjeti – odgovornost se prebacuje na pojedinca.

Ako si sagorio na poslu, to nije zato što je norma raditi 10 sati dnevno bez adekvatne plaće, nego zato što nisi dovoljno dobar u “postavljanju granica”.

Ako ne možeš platiti terapiju, to nije zato što je zdravstveni sustav nefunkcionalan, nego zato što nisi naučio “upravljati stresom” i “pametno ulagati u sebe”.

Kako se ruši zajedništvo

Kada se mentalno zdravlje tretira kao isključivo individualni problem, gubi se osjećaj kolektivne odgovornosti i zajedništva. Umjesto da gradimo sustave podrške, svi se povlačimo u vlastite živote, kriveći sebe za neuspjehe koji su zapravo posljedica šireg društvenog konteksta.

Umjesto da se ljutimo na nepravdu, ljutimo se na sebe jer nismo “dovoljno pozitivni”.

Umjesto da tražimo promjenu, trošimo vrijeme na vizualizaciju uspjeha i popunjavanje dnevnika zahvalnosti. A dok mi pišemo afirmacije, sustav ostaje nepromijenjen – jer je upravo to i cilj.

Što možemo učiniti?

Prvi korak je prepoznati da mentalno zdravlje nije samo individualna stvar, već društveno pitanje. Umjesto da konstantno tražimo rješenja unutar sebe, moramo ih tražiti u zajednici – u sindikatima, grupama podrške, javnim politikama koje osiguravaju dostupnu terapiju i sigurne uvjete rada.

Tuga i ljutnja nisu neprijatelji – one su signali da nešto treba mijenjati. Umjesto da ih potiskujemo pozitivnim mislima, trebamo ih koristiti kao gorivo za izgradnju boljeg društva. Jer sreća ne dolazi iz mindseta – dolazi iz pravednosti, sigurnosti i povezanosti s drugima.