Pred nekoliko dana sam vodila razgovor s mužem koji me zaustavio (i nasmijao).

Nedavno sam mužu rekla:„Ne znam što je sljedeće za mene.”

On me pogleda i krene nabrajati, potpuno ozbiljno:

prodala si 450 primjeraka knjige

upisala 9 divnih žena u grupni program u dva tjedna prodaje

imala gostovanja u medijima, podcastima i na televiziji

promovirala knjigu u 4 grada

udala se

putovala u Egipat što ti je san od djetinjstva

došao nam je novi kućni ljubimac kojem si se veselila godinu dana

Da nastavim?” 

Ja klimam glavom, a on nastavlja :

„Ali realno… ništa od toga ne vrijedi ako se nisi preselila u New York.”

Smijem se i podižem obrvu.

„I ako nisi prevela knjigu na engleski, došla na New York Times bestseller listu. Naravno nakon toga, logično, ideš u svemir.”

Pauza i moj zbunjeni pogled.

„I tamo držiš predavanje vanzemaljcima o ADHD-u kod odraslih. Jer što je uopće dovoljno ako nismo educirali i intergalaktičku zajednicu?” 

Tu već umirem od smijeha. 

Zašto je ova priča ne samo zabavna anegdota? 

Oslikava jedan važan obrazac u koji smo više manje svi uronjeni. 

Ne znamo SVOJU MJERU DOVOLJNOG jer smo uporno izloženi porukama da tu istu mjeru stalno preispitujemo (jer tako netko zarađuje). Kad „još malo” postane beskonačno

Problem s nedefiniranim „dovoljno dobrim” nije ambicija, već manjak unutarnjih granica. Bez granice, svaki uspjeh se odmah relativizira. Svaka i mala pobjeda traje svega pet minuta i ne ostaneš dovoljno dugo sa sobom da osjetiš ponos tog dugo željenog postignuća nego se već bacaš na sljedeće. 
I zato svaki odmor izaziva krivnju jer uvijek ima to “još nešto” za postići. 

Zašto je ovo posebno opasno za nas neurodivergentne?

Ako imaš ADHD, autizam (ili oboje), velika je vjerojatnost da imaš visoke unutarnje standarde. Lako se uspoređuješ (jer algoritmi znaju točno gdje te bocnuti), ulaziš u hiperfokus i ideš „do kraja”.
(Pre)kasno primijetiš signale iscrpljenosti, dodaj na to perfekcionizam, potrebu za dokazivanjem, povijest osjećaja „nisam dovoljno dobra”…i dobiješ osobu koja trči i kad je ciljna linija već odavno nestala u magli.

To je kao da trčiš prema ciljnoj liniji.Vidiš je. Fokusirana si. Daješ sve od sebe. Noge i pluća gore, ali ideš. I taman kad si metar od cilja – hop! – netko je pomakne još deset metara dalje. Ne zato što si spora. Ne zato što nisi dovoljno dobra.

Nego zato što pravila igre nisu postavljena da ikad stigneš. To je golden goalpost  teorija iz Psihologije novca Morgana Housela: ideja da bez jasne mjere što je dovoljno, uspjeh postaje pokretna meta.

A pokretna meta je savršena receptura za kronično nezadovoljstvo, iscrpljenost i – pogađaš – burnout. Kapitalizam voli ovu igru. Društvene mreže je obožavaju i savršeni su strojevi za pomicanje cilja; uvijek netko ima više, radi brže, uspješnije, s manje truda (barem tako izgleda). Usporedba ne prestaje jer nema kraja feedu.

Burnout kod neurodivergentnih rijetko dolazi jer netko nije sposoban. Dolazi jer je predugo bio sposoban bez granica. I jer je nekom u interesu da stalno ganjaš (sebe). 


Što nas Housel zapravo uči i kako prevenirati sljedeći burnout

Morgan Housel ne romantizira siromaštvo niti demonizira uspjeh. On govori :

Ako ne znaš što je dovoljno – nikad nećeš imati osjećaj sigurnosti. Ne zato što nemaš, nego zato što ne znaš stati.
„Dovoljno” nije manjak ambicije, negopsihološka granica. To je linija koju sama postavljaš i kažeš:

Ovdje sam sigurna. Ovdje ne moram više dokazivati. Ovdje mogu disati.

Ako želiš izbjeći burnout zbog ganjanja linije koja se pomiče, pogotovo kao neurodivergentna osoba, probaj ovo:

1. Definiraj „dovoljno” za ovu fazu života

Ne za zauvijek. Ne za idealnu verziju sebe. Za sada.

2. Odvoji rast od osobne vrijednosti

Rasti možeš. Ali tvoja vrijednost ne raste proporcionalno tvojim postignućima.

3. Postavi nevidljive ciljeve

Mir. Kapacitet. Radost. Sigurna dosada. Kapitalizam ih ne mjeri. Živčani sustav ih pamti.

4. Ako stalno misliš „još samo ovo” – stani. To je crvena zastava.

Kako definirati „dovoljno” u poslu

1. Prvo definiraj gornju granicu

Većina ljudi ima ciljeve rasta, planove i vizije, ali nema limit, čime se svaki uspjeh se pretvara u novu obvezu.

Zato kreni s odgovorom na sljedeća pitanja:

• Koliko maksimalno želiš radnih dana tjedno?
• Koliko maksimalno klijenata / projekata u jednom razdoblju?
• Koliko sati dnevno možeš biti u dubokom fokusu, a da ne pregoriš?

Ako ovo ne napišeš crno na bijelo, posao će to vrlo rado odlučiti umjesto tebe, ali ne tebi u prilog. Ovo nije prepreka rastu, već okvir u kojem možeš osjetiti svaki korak rada bez izgubljenosti u beskonačnom nizu zadataka.

2. „Dovoljno” prihoda vs. prihod koji regulira tvoj živčani sustav

Pravo pitanje nije: “Koliko mogu zaraditi?” već “Koliko mi treba da ne živim u grču i da budem u tijelu i u svijetu mirna, prisutna i sigurna?”

Dovoljno prihoda znači da:

• ne prihvaćaš klijente iz panike
• ne snižavaš cijene iz straha
• možeš reći „ne” bez da ti se tijelo zgrči

Sve iznad toga je opcionalni rast. Ovo je temelj sigurnosti. To ostvaruješ primjerice s održivom štednjom koja je dovoljna za 3 do 6 mjeseci bez da radiš (zlatna rezerva).

3. Rast koji ne traži veći kapacitet

Ako svaki rast u tvom poslu znači više sati, ljudi i dostupnosti, brkaš širenje bez amortizera i održivi rast.

Zdraviji oblici rasta:

• ista količina rada sa većim tarifama usluga
• jasnija ponuda uz manje objašnjavanja
• manje kanala, više fokusa na one koji zaista donose klijente

Ako tvoj sustav može rasti samo tako da ti bude sve teže, sustav je loše dizajniran i neodrživ. U tome ti kako stvoriti održivi sustav za tvoje kapacitete i struku podrška može biti dobar biznis mentor (ne mindset).

4. Check-in pitanje prije svake nove prilike

Ovo je jedno od najmoćnijih pitanja koje možeš uvesti: “Ako ovo postane moj novi standard, mogu li ovako živjeti sljedećih 6 mjeseci?”

Ako je odgovor: „Ne, ali izdržat ću / glupo je odbiti /svi to rade / to je tako”, nemoj. Ako osjetiš unutarnji otpor, to je signal da tvoj sustav traži granicu, a ne da je prilika loša.

Neurodivergentni ljudi često kažu „da” jer mogu i jer su navikli gurati preko granica. Zrelost je znati kad ne trebaš i stati.

5. Odredi točku „dosta” za ovu godinu

Integracija je ključ učenja i rasta. Bez nje, svaki uspjeh ostaje samo informacija, a ne iskustvo. Ovo gotovo nitko ne radi redovito i zato pregori.

Primjeri točke “dosta” s ciljem integracije mogu biti obećanja sebi: “Do kraja godine ne pokrećem nove projekte, ne širim ponudu i ne ulazim u nove formate.

6. Krivnja kad staneš nije znak da radiš premalo

Ako osjetiš krivnju kad usporiš, zapamti:

Mnogi neurodivergentni ljudi su odrasli uz poruku da se moraš dokazati, biti bolja i opravdati svoje mjesto. Naučila si da je tvoja vrijednost uvjetovana tvojom produktivnošću i zato osjetiš krivnju.

Definiranje „dovoljnog” u poslu često je prvi put da svjesno kažeš: Neću više mjeriti svoju vrijednost količinom iscrpljenosti.

Za kraj

Mjera „dovoljnog” u poslu i životu nije limit tvog potencijala, već održivi okvir u kojem tvoj potencijal može ostati živ, stabilan i tvoj.

Jer potencijal koji pregori ne pomaže klijentima, ne donosi radost i ne mijenja svijet. Svijetu ne treba još jedna iscrpljena, naizgled uspješna osoba. Treba mu više reguliranih, prisutnih i dovoljno slobodnih bez pritiska za stalnim trčanjem.

Da sumiram: 

Uspjeh bez mjere „dovoljnog” je utrka bez cilja. Izgleda impresivno izvana. Iznutra ćeš se osjećati prazno i iscrpljeno. A ti nisi stvorena da stalno trčiš. Nisi projekt koji se mora skalirati do beskonačnosti.

Možda je najveći uspjeh koji možeš postići upravo ovaj – znati kad je tebi dosta. I ne ispričavati se zbog toga.