Zvuči grubo? Možda.
Ali ostani tu malo s tom rečenicom.

Zastani na trenutak. Udahni.

Zamisli da jednog dana uđeš u knjižnicu.
Nije obična. Police su prepune knjiga, a svaka nosi tvoje ime.
Naslovi poput:
“Život koji bi imala da nisi otišla”,
“Život da si rekla ‘da’ kad si osjećala ‘ne’”,
“Život da nisi pokušala popraviti sebe kroz druge.”

I onda ona jedna knjiga koja još uvijek piše samu sebe.
Bez naslova. Bez kraja.
To je tvoj sadašnji život.
I najstrašniji dio?

Ti si urednica.

Postoji jedan opasan mit u visokoosjetljivim, neurodivergentnim i introspektivnim ljudima – osobito u ženama koje su sve u glavi, i sve u osjećaju.
To je uvjerenje da:

“Ako je stvarno dobro, predobro je da bi bilo istinito i možda ne smijem ostati jer će boljeti kad prestane.”

I tako se događa ovo:

Umjesto da se opustiš u ljubavi, ti se već seliš u glavi.
Umjesto da slaviš uspjeh, već razmišljaš što sve može poći po zlu.
Umjesto da kažeš “Ovdje mi je lijepo”, ti pitaš “Što ako se sutra raspadne?”

To je oblik samosabotaže koji ne izgleda kao kaos, nego kao hiperanalaiza u službi zaštite.
A zapravo te drži zaključanu – ne u prošlosti, nego u sumnji da lijepa  sadašnjost smije trajati.

Danas nećemo pričati o ciljevima, planovima i produktivnosti.
Danas ćemo pričati o onome što dolazi kad se sve to ostvari – i ti se i dalje osjećaš kao da nešto fali.
Kao da si na rubu… i da ćeš, čim se opustiš, nešto zeznuti. Ili izgubiti.

Ne bojimo se uvijek da nećemo uspjeti. Ponekad se bojimo da hoćemo – i što onda?

“Ponoćna knjižnica” i život koji boli više kad je lijep

U Ponoćnoj knjižnici, knjizi Matta Haiga, Nora Seed stoji između života i smrti, suočena s katalogom svih mogućih verzija svog života – života koje je mogla živjeti da je napravila druge izbore. Naizgled idealna prilika: reset, popravak, nova šansa.

Ali što se dogodi kad se stvarno nađe u tim “boljim” životima?

Sabotira ih. Povlači se. Ne ostaje.

Ne zato što nisu dovoljno dobri. Nego zato što je u njoj duboko ukorijenjen osjećaj da nije ona dovoljno dobra za njih. Trauma. Odrastanje uz poruku da vrijedi samo kad je savršena. Da pogreške znače razočaranje, a razočaranje znači gubitak ljubavi.

Nije tebe strah neuspjeha. Tebe je strah nade.

Jer nada je ranjiva.
Nada ti kaže da je nešto moguće, da postoji bolji život – onaj u kojem si voljen, autentičan, ispunjen, radostan.

Ali ako se za to zakačiš… i opet izgubiš?
Ako ne bude dovoljno dobro?
Ako ti ne budeš dovoljno dobar?
Ako im se ne svidiš kad si stvarno TI?

Radije ne probati, nego se razočarati. Radije živjeti na pola, nego opet izgorjeti.

Ili?

Život kao prostor (ne)sigurnosti

Ljudi često kažu da se boje promjene, da se boje neuspjeha, da se boje uspjeha. Ali dublje ispod toga krije se:

strah od punine života.

Jer život nije film sa garantiranim happy endom.
On je kaotičan, neuredan, osjetljiv.
Ponekad te digne, pa sruši, pa digne opet.

I ako si odrastala uvjerena da je sreća opasna – jer joj uvijek nešto oduzmeš, jer sreća istovremeno znači gubitak kontrole – onda nije ni čudo što je počneš izbjegavati.

Kako izgleda život kad mu se stvarno približiš?

Kao udisaj svježeg zraka nakon predugog zadržavanja daha.

Ali isto tako i kao stajanje na rubu litice, dok ti srce lupa toliko jako da si uvjeren da će iskočiti.

Jer živjeti stvarno znači riskirati.
Otvoriti se. Biti u tijelu. Pustiti se. Biti tu.

Bez jamstva. Bez garancije da nećeš opet biti povrijeđena. Ali i bez odustajanja od ljepote zato što se bojiš tuge.

Možda tvoj život ne treba još jednu verziju u kojoj si sve napravila “kako treba”.
Možda ti ne treba život bez pogrešaka.

Možda ti treba život koji se osjeća tvojim.
U kojem se ne skrivaš.
U kojem smiješ pogriješiti.
U kojem se smiješ nadati.

Život neće čekati da budeš savršena. Ni ti ne moraš.

Kao terapeut, često susrećem ljude koji dolaze na rubu iscrpljenosti jer godinama pokušavaju “uspjeti” u životu bez da se ikad osjete živima. Sanjaju o odmoru, ljubavi, stvaralaštvu, pripadanju – ali svaki put kad su blizu, povuku ručnu.

Ne zato što nisu sposobni. Nego zato što su naučili da sreća ima cijenu. I da je možda ne mogu podnijeti.

Ali znaš što? Ti si već platila visoku cijenu. Godine odgađanja. Zatvaranja. Prilagodbi.
Života koji je previše “siguran” da bi bio stvaran.

Vrijeme je da ga počneš živjeti.

Tu sam kao podrška u psihoterapijskom i coaching radu. Kontaktiraj me ovdje.

Zanima li te čuti više o ovoj temi i 3 poklon procesne vježbe, pogledaj podcast epizodu ovdje.