“Nemam problem sa postavljanjem granica, ali imam sa komunikacijom. Pojma nemam šta da pričam sa osobama i šta da im kažem. Pisala bih im poruke radije iako su na metar od mene.”

Kad čujem ovakve izjave odraslih neurodivergentnih osoba pretpostavim da najčešće nije problem komunikacije nego pitanje povjerenja, u sebe i u druge. Komunikacija je samo mjesto na kojem se problem vidi.

Komunikacija u tom smislu onda uopće ne služi za povezivanje, nego se svodi na monitoring vlastitog ponašanja.

Ja → što sam rekla → kako sam to rekla → je li ovo čudno → kako ona reagira → što sada trebam reći → jesam li previše pričala → jesam li premalo rekla → zašto me gleda tako → što sad → upomoć!

Ono što sam se zapitala da možda vrti u glavi u pozadini:

„Vjerujem li da je ono što imam za reći dovoljno vrijedno da podijelim?“

„Vjerujem li da će druga osoba biti zainteresirana za mene?“

„Mogu li podnijeti mogućnost da me netko ne razumije, odbije ili pomisli da sam čudna?“

„Mogu li biti u kontaktu s drugom osobom bez da istovremeno nadgledam sebe?“

I onda osoba zaključi:

„Jednostavno nisam dobra u komunikaciji.“

A u stvari je samo je previše zauzeta pokušajem da komunikaciju napravi “ispravno”.

Imam li problem s komunikacijom ili jednostavno ne želim odnos?

„Imam povjerenja u sebe, ali nemam želju za bliskošću i ne zanima me small talk.“  

Ako govorimo o komunikaciji kao odnosu s drugim čovjekom, njezina svrha nije samo razmjena informacija nego i stvaranje mogućnosti za kontakt, uzajamni utjecaj i povezivanje i dopuštanje da drugi djeluju na nas i da izrastemo kao obje strane iz tog iskustva. Onda ne govorimo o komunikacijskom deficitu, nego o funkciji koju komunikacija ima.

Ako nema želje za zbližavanjem, svaka daljnja komunikacija je suvišna, ili?

Često se patologizira ljude koji ne žele određenu vrstu socijalnog kontakta.

Primjerice:

• ne voli small talk → „ima problem s komunikacijom“
• ne voli velike grupe → „socijalno je anksiozna“
• ne želi razgovarati s nepoznatima → „mora poraditi na socijalnim vještinama“
• ne želi se zbližavati → „ima problem s povezivanjem“

A osoba samo kaže: „Ne želim to.“


Ne moramo svaku socijalnu različitost pretvoriti u deficit.

Postoji ogromna razlika :

*„Ne mogu.“„Ne znam kako.“ „Bojim se.“ 

*„Ne želim.“ „Ne zanima me.“

*„Želim, ali ne na način na koji se od mene očekuje.“

To su psihološki potpuno različite pozicije.

I mislim da je to vrlo značajna i svakodnevna tema za neurodivergentne osobe. Neurotipični socijalni standardi često određene oblike ponašanja automatski označe kao „lošu komunikaciju“.

Ali postoji i još jedna dimenzija.

Ponekad osoba kaže:

„Ne želim se zbližavati.“

a zapravo ispod toga stoji:

„Ne želim riskirati da me netko povrijedi.“

Kroz psihoterapijski rad učimo razlikovati:

„Ovo stvarno nije moj interes.“

od

„Ovo želim, ali sam naučila da je sigurnije reći da ne želim.“

Cilj osobnog razvoja introvertne neurodivergentne osobe nije nekoga “istrenirati”da bude društveniji, da voli small talk ili da se više povezuje, već da može iskreno reći:

„Želim.“ ili „Ne želim.“

bez da jedno ili drugo mora opravdavati kao svoju „komunikacijsku teškoću“.

„Ne razumiješ ti, to je problem komunikacije… imam dijagnosticirano da imam problem u komunikaciji ASD.“

Kod nekoga mogu istovremeno postojati socijalna anksioznost, autistične razlike u socijalnoj komunikaciji, ADHD teškoće s iniciranjem, aleksitimija, prethodna iskustva odbacivanja, trauma, manjak socijalnog iskustva.. Ali.

Postoji razlika između:

1. stvarne, neurološki utemeljene razlike u komunikaciji koje ima autistična osoba, i
2. freeze reakcije koja dolazi iz nepovjerenja, treme, loše slike o sebi ili traume.

Ako stvarnu komunikacijsku razliku tretiraš kao trust issue, tjeraš osobu da “samo bude hrabrija” u situaciji gdje joj treba drugačija podrška ili strategija. 

Ako freeze tretiraš kao autističnu crtu, zabetoniraš izbjegavanje kao mehanizam obrane ( “to sam ja”) i nikad ne dođeš do onoga što bi stvarno pomoglo otvoriti se prema novim dobronamjernim ljudima i iskustvima.

Kako izgleda stvarna komunikacijska razlika (autizam)

Ovdje navodim nekoliko primjera kako autistični mozak procesira socijalnu razmjenu i ne mijenja se ovisno o tome koliko ti je osoba pred tobom bliska.

Primjer 1 implicitna pravila. 

Kolegica na poslu kaže “kak’ si, sve u redu?” u prolazu, ne zaustavljajući se. Neurotipična osoba automatski dekodira da je to ritualni pozdrav, ne stvarno pitanje, i odgovara “dobro, a ti” bez razmišljanja. 

Autistična osoba to čuje kao pravo pitanje i stane objašnjavati kako joj zapravo nije dobro (što zbuni kolegicu koja je već otišla dalje), ili treba pola sekunde duže da dekodira kontekst, pa ispadne “čudan tajming”. To se događa i s najbližim prijateljima, jer implicitno pravilo “ovo pitanje nije pravo pitanje” nije intuitivno učitano.

Primjer 2 procesiranje vremena. 
Netko te pita mišljenje na sastanku, uživo, bez najave. Znaš odgovor stvarno dobro… ali sjetiš ga se pola sata kasnije kad odeš kući. U trenutku, mozak treba dulje da pretraži, formulira i izgovori, i ta pauza se izvana čita kao “nema pojma” ili “zbunjen je”.

Primjer 3 doslovnost i sarkazam.

 Prijateljica kaže “ma super, baš mi je to trebalo” ironično, nakon što je prolila kavu. Neurotipičan mozak instant dekodira ton kao suprotan sadržaju. 

Autistični mozak čuje sadržaj prvo, ton kasnije (ili nikad), i treba svjesno preračunati da bi shvatio da je to sarkazam, ne doslovna izjava.

Ono što je zajedničko ovim primjerima: ne mijenjaju se drastično ovisno o tome je li osoba pred tobom stranac ili majka. Događaju se i u strukturno “sigurnim” odnosima i ne nose sa sobom onaj specifičan tjelesni osjećaj prijetnje. Više je to kognitivni napor, “prevođenje s jezika na jezik”, nego strah od procjene. 

Kako izgleda freeze iz nepovjerenja

Ovo je situacijsko, relacijsko i osjeti se u tijelu kao opasnost, ne kao naporan zadatak.

Primjer 1 poznata osoba, nepoznat kontekst. 

Sjediš s bliskom prijateljicom na kavi. Sve je u redu, pričate sat vremena bez problema. 

Onda se za stol pridruži njezina prijateljica koju ne poznaješ. Odjednom, šutiš ko zalivena. Nisi odjednom zaboravila pravila razgovora (znala si ih minutu prije), nego je tijelo odlučilo da je nova osoba potencijalna opasnost i zatvorilo se.

Primjer 2 razlika kod istog sagovornika, ovisno o danu. 

S partnerom si nekih dana potpuno otvorena, pričljiva, sve ide lako. Drugih dana, isti partner, ista soba, a ti pišeš poruku iz druge sobe umjesto da izgovoriš rečenicu naglas. Razlika je u tome koliko si se toga dana osjećala “dovoljno dobro” da zauzmeš prostor.

Primjer 3 pisanje umjesto govora, specifično kao izbjegavanje procjene. 

Osoba iz komentara koja je pokrenula ovaj tekst piše poruke ljudima koji su joj na metar udaljenosti. Ovo ne možemo pripisati teškoći procesiranje jer tipkana poruka ne daje objektivno više vremena za razmišljanje od izgovorene rečenice u trenutku kad je osoba fizički blizu i čeka odgovor. 

Ovo je zapravo stvaranje distance i mogućnosti povlačenja/brisanja prije nego što riječi postanu “vidljive” i procjenjive.

Ono što je zajedničko ovim primjerima: mijenjaju se drastično ovisno o osjećaju sigurnosti, poznatosti i o tome koliko je “cijena pogreške” te osobe u tom trenutku visoka u njezinoj glavi. Prati ih specifičan tjelesni osjećaj kao što su stezanje u prsima, prazna glava, impuls za bijegom, a ne samo “treba mi sekunda da smislim rečenicu”.

Zašto se ova dva toliko često miješaju kod nas

Zato što se kod autistične osobe oba mehanizma gotovo uvijek događaju istovremeno i jedan hrani drugi.

Ako imaš stvarnu razliku u dekodiranju implicitnih pravila (mehanizam 1) i onda desetljećima dobivaš povratnu informaciju da je to “čudno”, “prezahtjevno”, “nemoguće s tobom pričati”, tvoje tijelo počne unaprijed očekivati odbacivanje čim se komunikacija zakomplicira.

 Sad svaka socijalna situacija nosi dvostruki teret: stvaran kognitivni napor prevođenja PLUS naučeni strah od kazne za taj napor.

To je razlog zašto ne možeš reći “ovo je 100% ASD, ono je 100% trust issue” kod stvarne osobe u stvarnom životu. Ali možeš naučiti razlikovati u kojem trenutku radi koji mehanizam jer im treba potpuno različita podrška.

Zašto je razlika praktično bitna

Ako je problem stvarna komunikacijska razlika, pomaže:

• eksplicitna pravila umjesto implicitnih (“reci mi direktno što trebaš” umjesto da čekaš da pogodiš)
• vrijeme za procesiranje prije odgovora (“mogu li razmisliti i javiti se sutra?”)
• manje maskiranja, više direktne komunikacije stila koji ti odgovara

Ako je problem freeze iz nepovjerenja, ne pomaže dodatna struktura ili pravila jer ih vjerojatno već znaš. 

Pomaže:

• rad na osjećaju sigurnosti u tijelu prije rada na riječima
• postupno testiranje da izgovorena riječ neće biti kažnjena (u sigurnom prostoru, prije nego u riziku)
• razdvajanje prošlih iskustava odbacivanja od sadašnjeg sagovornika

Zamijeni li se ovo dvoje, dobiješ osobu koja uči “socijalne skripte” napamet dok joj tijelo i dalje panično reagira ispod te skripte i onda se pita zašto se, unatoč trudu, i dalje osjeća isto.

Kako to prepoznati kod sebe

Postavi si, po situaciji, ne generalno sljedeća pitanja:

1. Mijenja li se moja sposobnost odgovora ovisno o tome koliko poznajem i vjerujem osobi? Drastično da → freeze/povjerenje. Konzistentno slično bez obzira na blizinu → vjerojatnije stvarna komunikacijska razlika.

1. Osjećam li tjelesnu opasnost (stezanje, prazna glava, impuls bijega) ili kognitivni napor (treba mi vrijeme da složim rečenicu, ali nema straha)? Prvo je trust/freeze, drugo je procesiranje.

1. Bi li mi pomoglo da netko eksplicitno kaže pravila igre ili mi pravila igre više ne pomažu jer ih znam, a svejedno se smrznem? Prvo → radi na strukturi. Drugo → radi na sigurnosti.

Većina nas doživljava oboje. Ali kad znaš koji je koji, prestaneš trošiti energiju na krivu vrstu rada i to je razlika između “vježbam socijalne vještine deset godina i ništa se ne mijenja” i stvarnog pomaka unutar sebe i tebi važnih odnosa.