Postoji jedna rečenica koju gotovo svi znamo, a koju mnogi od nas nose sa sobom godinama, često i ne propitujući je:
„Ako to dovoljno želiš, naći ćeš način.“

Na prvi pogled, ona zvuči ohrabrujuće. Djeluje kao poziv na snagu, ustrajnost i vjeru u vlastite mogućnosti. I doista, u određenim životnim okolnostima, ona može imati motivirajući učinak.

No u stvarnom životu, osobito u kontekstu kroničnog stresa, burnouta, neurodivergentnosti i nerazmjernog tereta koji mnoge žene nose, ova rečenica vrlo često prestaje biti podrška i postaje izvor dodatnog pritiska, krivnje i srama.

U psihoterapijskoj praksi iznova susrećem osobe koje nisu izgubile želju, ambiciju ili vrijednosti, ali su izgubile kapacitet. I upravo se tu otvara ključni problem ove poruke.

“Nađi način” pretpostavlja da su želja i mogućnost isto. A nisu.

Primjer iz prakse: Jedna klijentica mi je rekla:

‘Imam tri nedovršena programa. U svakom sam bila oduševljena prva dva tjedna. A onda sam počela kasniti, počela sam osjećati sram. Na kraju sam se bojala ići na callove.’

Kad sam je pitala što joj je mentorica rekla, odgovor je bio kratak: “Da ti je dovoljno bitno, našla bi način.“

To nije podrška niti potreban “šut u dupe”. To je loše vođeno mentorstvo, pa čak i emocionalno zanemarivanje.

Kao neurodivergentne žene smo posebno ranjive jer: cijeli život pokušavamo “stići”, imamo povijest maskiranja, lako internaliziramo krivnju i navikle smo da se mi moramo prilagoditi.

Pa kad mentorica kaže: “Samo budi dosljedna i odlučna.’ čujemo: “Opet nisi dovoljno dobra.’”

Želja nije isto što i kapacitet

Možemo nešto silno željeti, a istovremeno biti umorni, preopterećeni, kognitivno iscrpljeni ili emocionalno preplavljeni. Možemo imati jasne ciljeve, ali živjeti u tijelu koje je već dulje vrijeme u stanju povišene napetosti, bez dovoljno oporavka, sigurnosti i podrške.

Kod osoba s ADHD-om i autizmom taj se jaz između želje i mogućnosti dodatno produbljuje zbog poteškoća u izvršnim funkcijama, regulaciji pažnje i energije, te osjetljivijeg živčanog sustava. U takvom kontekstu, poruka „samo trebaš naći način“ ne djeluje motivirajuće, nego invalidirajuće, jer zanemaruje realne neurološke i psihofiziološke granice.

Slično se događa i kod burnouta, gdje istraživanja jasno pokazuju da dugotrajni stres smanjuje sposobnost planiranja, fleksibilnog razmišljanja i iniciranje radnje. Osoba tada često želi promjenu više nego ikad, ali ima najmanje resursa da je ostvari.

Pritisak u takvom stanju ne vodi napretku, nego daljnjem kolapsu.

Toksični mindset i industrija „još jednog rješenja“

U industriji osobnog rasta, coachinga i mentoringa, poruke poput ove često se koriste kao univerzalna istina, bez dovoljno razumijevanja konteksta u kojem ljudi žive. Posebno su pogođene žene koje su savjesne, odgovorne, navikle „držati sve pod kontrolom“ i koje su već duboko internalizirale ideju da moraju još malo više, još jače, još bolje.

Mnoge od njih ulažu značajna financijska sredstva u skupe programe, radionice i krugove coachinga, često s iskrenom namjerom da napokon nešto promijene. Programi su sadržajno bogati, vremenski zahtjevni i strukturirani na način koji pretpostavlja stabilnu energiju, slobodno vrijeme i visoku razinu kognitivne dostupnosti.

Kada, sasvim očekivano, ne uspiju primijeniti sve ponuđeno, feedback koji često dobiju svodi se na poruku da trebaju „naći način“, „bolje se organizirati“ ili „više se posvetiti procesu“. Rijetko se propituje je li tempo realan, je li sadržaj prilagodljiv ili je li osoba uopće u životnoj fazi u kojoj takav program može biti podržavajući.

U tom trenutku, fokus se pomiče s strukture programa na osobu. I umjesto da se zapita odgovara li program njezinim potrebama, žena često zaključi da je ona ta koja nije dovoljno dobra, dosljedna ili sposobna. Taj zaključak postaje gorivo za ulazak u još jedan program, s još većim očekivanjima i još većim pritiskom.

Psihološka cijena poruke „ti si problem“

Ono što ovu dinamiku čini posebno opasnom jest činjenica da se s vremenom gubi povjerenje u vlastiti unutarnji kompas. Osoba prestaje slušati signale tijela, umora i preopterećenja, te ih počinje doživljavati kao prepreke koje treba nadvladati, a ne kao informacije koje traže poštovanje.

U terapiji često vidim ljude koji nisu došli jer nemaju motivaciju, nego zato što su predugo pokušavali funkcionirati protiv sebe. Došli su iscrpljeni, s osjećajem neuspjeha, uvjereni da stalno negdje „zapnu“, iako su zapravo samo živjeli u sustavu koji ne priznaje granice.

Zrelija i humanija perspektiva osobnog rasta

Zreliji pristup osobnom razvoju ne počinje pitanjem „kako da se još više natjeram“, nego pitanjem

„što mi je trenutno realno dostupno“. Ono uključuje poštivanje kapaciteta, konteksta i životne faze, te priznaje da ponekad promjena ne dolazi kroz forsiranje, nego kroz usporavanje, prilagodbu ili promjenu smjera.

Ponekad „naći način“ znači stati. Ponekad znači odustati od cilja koji je postao izvor samonasilja.

A ponekad znači priznati da je sada potreban oporavak, a ne još jedan plan.

Prije nego uđeš u novi program – pitanja koja vrijedi postaviti

Ako razmišljaš o ulaganju u coaching ili mentoring, korisno je zastati i postaviti nekoliko jednostavnih, ali važnih pitanja:
Koliko vremena program realno zahtijeva?

Što se događa ako ne stigneš pratiti sve sadržaje?

Kako mentor reagira na preopterećenje – kao problem ili kao informaciju?

Postoji li fleksibilnost, prilagodba i prostor za različite ritmove?

Ako na ta pitanja ne dobiješ jasne i umirujuće odgovore, vrlo je moguće da problem nije u tvojoj motivaciji, nego u strukturi ponude.

Cijeli PDF Vodič i check listu za prepoznati toksične mentore i programe za tvoj živčani sustav preuzmi OVDJE.

Zaključno

Osobni rast koji zahtijeva stalno ignoriranje vlastitih granica nije rast, nego iscrpljivanje u lijepom pakiranju.

Terapijski rad, za razliku od toksičnog mindseta, ne polazi od ideje da te treba „popraviti“, nego od pretpostavke da si već sada cjelovita, samo možda predugo pokušavaš živjeti tempom koji nije tvoj.

Želiš li moju podršku u tome, kontaktiraj me i istraži dostupne ponude i programe ovdje.