Ovo je jedna od najvećih modernih prevara zapakirana u “rad na sebi”:
“Moraš ostvariti svoj puni potencijal.”

Na prvu zvuči inspirativno, zar ne?
Ali za mnoge neurodivergentne odrasle osobe, ovaj slogan ne vodi u rast, nego direktno u iscrpljenost, krivnju i osjećaj neuspjeha.

I nije to zato što “ne radimo dovoljno”.
Naprotiv, većina nas već radi previše.

“Puni potencijal” je MIT, ne psihologija

Ideja “punog potencijala” nije proizvod psihologije.
To je proizvod kulture self-help industrije 80-ih i 90-ih, iz vremena Tony Robbinsa, “maximize yourself”, “push harder”, “there are no limits”.

Eva Illouz, sociologinja koja je rastavila cijelu self-help industriju na sastavne dijelove, kaže:
self-help je stvorio novi moralni zakon, a to je da moraš biti bolja verzija sebe, stalno, neumorno, bez pauze.

Svend Brinkmann u svojoj knjizi Stand Firm kaže još direktnije:
stalno optimiziranje sebe nije put prema boljem životu, nego prema stalnom osjećaju neadekvatnosti.

I tu se već otvara prvi problem:
puni potencijal nije znanstvena činjenica, nego kulturni ideal.
I to ideal skrojen za neurotipične ljude, s neurotipičnim kapacitetima regulacije, fokusa i ritma energije.

Zašto je “puni potencijal” prevara?

Zato što je to cilj koji se nikada ne može izmjeriti, nikada dosegnuti i nikada završiti.
To je kao traka za trčanje koja se stalno ubrzava. Čim pomisliš da si ju sustigla, ubrza još malo.

U praksi, “puni potencijal” funkcionira ovako:

• postigneš nešto → mozak to diskvalificira (“nije to to, mogla sam bolje”)
• napraviš sljedeće → mozak opet podigne ljestvicu
• i opet
• i opet

Mozak brzo zaboravi sitne uspjehe i gleda dalje na „velike rezultate”. To stvara kronični osjećaj da ništa ne valja.

Rezultat?
Stalan osjećaj nedovoljnosti.

Životni primjeri koji ovo savršeno prikazuju

Primjer 1: “Nisam ništa napravila danas”

Klijentica s ADHD-om mi govori da taj tjedan “nije ništa napravila”.
Kad prođemo dan po dan, ispostavi se da je:

• riješila banku
• odradila tri Zoom sastanka
• oprala veš
• napisala dva složena maila
• skuhala ručak
• brinula se o djetetu

Sve to njezin mozak diskvalificira kao “sitnice”.

Jer “puni potencijal” očekuje nešto grandiozno svaki dan. Instagramično. A stvarni život nije svakodnevno takav.

Primjer 2: Hiperfokusni sprint pa pad

Autistična žena s ADHD-om odradi projekt 12 sati u komadu, na razini genijalnosti.

Sutradan ne može ustati iz kreveta.

Ona misli da je “lijena” i “neorganizirana”.
Zapravo funkcionira po nelinearnom ND obrascu. Nije svaki dan isti. Nismo kompjuteri.

Primjer 3: Kad postigneš cilj, ali ne osjetiš ništa

Jedna klijentica završila je master s najboljim prosjekom.
Ali kad primi pohvalu, kaže: “Ništa ne osjećam. Trebala sam već imati drugi posao, možda još jednu edukaciju… nisam dovoljno napravila.”

ND mozak uopće nije registrirao uspjeh. Jer “puni potencijal” nikada nema definirani kraj. “uvijek može bolje, više, jače.”

A zašto ND osobe upadaju u ovu zamku više nego NT ljudi?

1. Trauma iz djetinjstva: “Moraš više, možeš bolje”

Većina ND odraslih odrasla je uz poruke:

• “Pametna si, ali ne trudiš se/ samo da se malo više potrudiš.”
• “Moraš se samo malo više organizirati.”
• “Zašto to ne možeš kao svi drugi?”

Odrasli to vide kao “poticaj”, ali dijete to čuje kao:

“Nisam dovoljna. Ne vrijedim dovoljno ako ne postižem dovoljno. Moram zaslužiti osjećaj osobne vrijednosti.”

Kad odrasteš s time, naravno da ćeš kupiti svaku ideju koja zvuči kao obećanje spasa:

“Kad ostvarim svoj puni potencijal, bit ću napokon vrijedna (pažnje, ljubavi, podrške, …).”

2. ND mozak je navučen na dopamin

ADHD mozak posebno voli početke, vizije, ciljeve, uzbuđenje “još samo ovo”.
Ideja “punog potencijala” je dopaminska bomba: stalno iščekivanje, stalno trčanje za novim “peak-om”.

Ali dopamin ne mjeri stvarna postignuća.
Mjeri samo uzbuđenje i iščekivanje.

Zato se ND osobe lako uhvate u začarani krug:
➡️ postignu nešto ➡️ dopamin padne ➡️ mozak kaže: “Još samo ovo da napravim pa ću biti mirna.”➡️ i tako ukrug.

3. Usklađivanje s neurotipičnim standardima produktivnosti

Ova fraza je dizajnirana za neurotipičan sustav:

• linearni razvoj
• održiva energija
• stabilna motivacija
• predvidljive performanse

Mi to nemamo.
Ne zato što smo “lošiji”, nego zato što drugačije funkcioniramo.

Kad se uspoređujemo s NT mjerilima “potencijala”, ND osoba uvijek ispada:

• previše /premalo
• neusklađeno
• neorganizirano
• kaotično

A istina je upravo suprotna:
ND potencijal izgleda potpuno drugačije, on je nelinearan, dubok, kreativan i spontan, ali izuzetno vrijedan.

4. Perfekcionizam kao obrana od srama

Perfekcionizam ND osobe gotovo nikad nije samo želja da budu bolje.
To je obrana i sofisticiran štit protiv osjećaja praznine, tuge, srama, straha da smo bezvrijedne ako nismo stalno “u pogonu”.

Brené Brown to izjavljuje brutalno jasno:
perfekcionizam nije visoki standard, već strah.

“Puni potencijal” često je samo sofisticirani način da pobjegnemo od neugodnih emocija:

• srama
• osjećaja nesigurnosti
• straha od odbacivanja
• osjećaja da nismo dovoljno sposobne

Ako jurim prema nekom idealu, ne moram se baviti time kako se zapravo osjećam.

U toj trci ima jako puno boli prikrivene “visokim standardima”.

Što je ND alternativa “punom potencijalu”?

Što ako naš potencijal nije stvar intenziteta…
nego uvjeta?

Neurodivergentne osobe pokazuju najbolje rezultate kad imaju tri preduvjeta:

• slobodu ritma
• podršku umjesto pritiska
• dovoljno prostora između odgovornosti

Istraživanja divergentnog mišljenja i kreativnosti (Royal Society, 2014) kažu:
ND kreativnost raste kad se ukloni rigidnost.
Ne kad se pojača.

Dakle, možda naš puni potencijal nije završna točka.
Možda je to naše prirodno stanje flow-a kad prestanemo glumiti neurotipične.

✔ Realno mjerljivi koraci, ne idealna verzija sebe

Ne “najbolja verzija sebe”, nego verzija koja je održiva.

✔ Praćenje malih pomaka

Ne skala od 0 do savršenstva, nego:

• danas sam uspjela 15 minuta zadržati fokus na neugodnoj aktivnosti
• danas sam prepoznala da trebam odmor
• danas nisam prešla granicu izdržljivosti na druženju

✔ Uspjeh koji prati tvoje oscilacije, a ne ih ignorira

Neurodivergentna energija nije konstantna.
Plan se gradi oko oscilacija energije, ne protiv nje.

✔ Granice – jedini alat koji ND osobu čuva od burnouta

Bez granica, “puni potencijal” postaje autodestruktivan.
Granice nisu ograničenje tvog rasta.
One su ograničenje dolaska do iscrpljenosti.

Kako bi izgledao model održivog rasta i stabilnosti:

• prepoznaj male pomake i slavi ih;
• postavi realistične, neuro-prilagođene ciljeve (ne „svakodnevno savršeno”, nego “dovoljno dobro za danas”);
• prihvati da energija, motivacija i fokus variraju, dozvoli loše dane;
• koristi strukture i alate koji podržavaju neurodivergenciju: pauze, ritam, fleksibilnost, strategije za samoregulaciju;
• gradi svoj uspjeh na stabilnosti, ne na adrenalinu; na održivosti, ne na jurnjavi.

Promjena paradigme uspjeha:

• Umjesto da se mjeriš prema eksternim standardima, preispitaj što za tebe znači kvalitetan život: unutarnji mir, mentalno zdravlje, stvarna produktivnost kad si u skladu sa sobom.
• Prihvati da snaga tvog mozga nije u kontinuiranoj linearnosti, nego u fleksibilnosti, kreativnosti, u mogućnosti rasta na svoj način.

Poziv na razmišljanje i akciju

Ako si neurodivergentna, sljedeći put kad čuješ “ostvari svoj puni potencijal”, zapitaj se: za čiji je to potencijal? Za tvoju energiju i način života  ili za tuđe norme?

A ako si terapeut/coach/mentor, razmisli kako uvažavaš neurodivergentnost kod svih klijenata: da ne guramo sve u isti kalup, nego da prihvatimo raznolikost i pronađemo individualne, održive strategije.

Jer možda pun potencijal nije cilj. Možda je cilj život koji daje smisao, a ne iscrpljuje.

Zaključak

“Puni potencijal” je lijepo upakirana marketinška fraza, ali za neurodivergentne odrasle najčešće znači:

• pritisak
• samokritiku
• ganjanje dopamina
• ignoriranje vlastitih potreba
• stalno vraćanje u ciklus burnouta

Vrijeme je da to raskrinkamo.

Pravi rast ND osobe događa se tek kad prestane živjeti po tuđim mjerilima i počne mjeriti napredak onako kako njezin mozak stvarno radi:
u malim, održivim, ponovljivim i vidljivim svakodnevnim koracima, ne prema nekom nepostojećem “vrhuncu” koji nikad neće stići.