Zamislite da vam prijateljica, brat, partner ili odraslo dijete jednoga dana kaže:
„Znaš… dobio/la sam dijagnozu ADHD-a.“
ili
„Ispalo je da sam autističan/na.“
Možda vam se zavrti u glavi. Možda vam dođe da kažete: “Ma nema šanse, pa ti si sasvim normalan/a!” Možda osjetite olakšanje – jer sad ima neko objašnjenje za ponašanja koja vas godinama zbunjuju. Možda ne znate što reći, pa promrmljate nešto poput:
„Ma svi smo mi malo ADHD danas.“
…iako vam je srce puno ljubavi i iskrene želje da budete podrška.
U redu je da ne znate kako reagirati. U redu je da vas to pomalo zaljulja. No ono što u tom trenutku napravite, može osobi s druge strane značiti sve na svijetu – ili ju dodatno raniti.
Zato hajde da pogledamo zajedno: što znači kad odrasla osoba dobije dijagnozu ADHD-a ili autizma, i kako vi možete biti uz nju na način koji zaista pomaže.
Primjer iz života #1: Kada mama ne zna što reći
Ana ima 33 godine i upravo je dobila dijagnozu ADHD-a. Dugo je sumnjala da nešto „nije u redu“ jer su je stvari koje drugima idu lako – organizacija vremena, fokus, emocionalna regulacija – izluđivale.
Kad je napokon skupila hrabrost i rekla mami:
„Mama, znaš, bila sam kod specijalista i rekli su da imam ADHD…“
mama je zastala i rekla:
„Aaa ma pusti ti to, i ja sam rastresena, svi smo danas takvi!“
Ana se nasmiješila iz pristojnosti, ali se povukla. I nije više spominjala dijagnozu.
Taj komentar nije bio zlonamjeran – bio je pokušaj da umiri, da „normalizira“ stvar. Ali ono što je Ana čula bilo je:
„Ne vjerujem ti.“
„Nemaš pravo na to što osjećaš.“
„Nemoj praviti problem.“
U stvarnosti, Ana nije tražila sažaljenje, ni rješenje. Tražila je prostor da bude viđena i dočekana.
Što bi pomoglo više?
Ne moraš znati što reći – ali možeš reći:
„Zvuči kao da ti je to važno. Hvala što si mi rekla.“
To je dovoljno da se Ana osjeti prihvaćeno. I da poželi podijeliti još.
Prvo – dijagnoza ne znači nova osoba, nego nova perspektiva
Dobivanje dijagnoze u odrasloj dobi nije kao da netko odjednom „postane“ ADHD ili autističan. Ta osoba je to bila cijeli život – samo što nitko nije imao riječi za to.
Oni su se možda godinama osjećali “čudno”, “previše”, “nesposobno”, “neprikladno”, “lijeno”, “pretjerano osjetljivo”…
Dijagnoza ne mijenja osobu – nego otvara vrata razumijevanju.
Za mnoge je to mješavina olakšanja i tuge:
- olakšanje jer nije sve bilo „njihova krivnja“,
- tuga jer nitko ranije nije primijetio.
Ako ste roditelj, možete osjetiti krivnju. Ako ste partner, možda se pitate: „Kako to nisam vidio/la?“ Ako ste prijatelj, možda vam padne na pamet: „Pa šta sad, meni si super i ovako.“
I sve su to prirodne reakcije.
Ali ovo nije trenutak da se vi nosite sa svojim osjećajima – bar ne u toj prvoj reakciji.
Ovaj trenutak je poziv da budete saveznik.
Primjer iz života #2: Kad prijateljica „samo pokušava pomoći“
Lea i Iva su prijateljice još od faksa. Iva nedavno dobiva dijagnozu autizma u odrasloj dobi. Prvo što joj kaže je:
„Znaš, mislim da ti to nije trebalo. Mislim da si si to samo umislila jer sad svi imaju nešto. Trebala bi se možda više družiti, izaći iz glave.“
Iva u tom trenu osjeti kao da joj je netko izbacio zrak iz pluća.
Ona zna da Iva „samo želi najbolje“. Zna da joj nije htjela nauditi. Ali opet – boli.
Zapravo, taj pokušaj pomoći kroz “racionalizaciju” je ono što mnogi neurodivergentni ljudi godinama doživljavaju:
nevidljivost, minimiziranje, nesigurnost u vlastitu percepciju.
Kako bi Iva mogla reagirati?
Možda ovako:
„Znam da ti je možda teško to razumjeti. I meni je bilo. Ali meni to pomaže objasniti stvari koje su mi cijeli život bile zbunjujuće. Ne trebaš se složiti sa svime, ali važno mi je da znaš da je to za mene stvarno.“
A Lea, ako želi ostati blizu, može reći:
„Žao mi je ako sam umanjila nešto što ti je važno. Htjela sam pomoći, ali sad vidim da to nije bio pravi način. Možeš mi reći više kad budeš htjela.“
Kako podržati osobu s ADHD-om ili autizmom– bez da spašavate, umanjujete ili „popravljate“
✅ Što pomaže:
- Vjerujte osobi na riječ.
Ako kaže da ima ADHD ili je autistična, ne tražite „dokaz“. Ne morate razumjeti sve odmah – dovoljno je vjerovati. „Hvala što si mi rekao/la. Drago mi je da to znaš o sebi.“
- Pitajte kako možete biti tu. „Postoji li nešto konkretno što mogu napraviti da ti bude lakše?“
Ili jednostavno: „Tu sam ako želiš pričati.“
…i stvarno budite tu.
- Poštujte njihove potrebe, čak i ako ih ne razumijete.
Ako kažu da ih gužva iscrpljuje, da ne podnose neonska svjetla, da im je previše razgovarati u isto vrijeme s više ljudi – vjerujte im.
Ne analizirajte. Ne savjetujte. Poštujte.
- Učite.
Nitko ne očekuje da budete stručnjak, ali mali koraci znače mnogo. Pročitajte članak, pogledajte video, slušajte. Time poručujete: „Važno mi je razumjeti tvoj svijet.“
🚫 Što ne pomaže:
- „Ma svi smo mi pomalo takvi.“
Ne, nismo. ADHD i autizam nisu osobine, nego neurološki obrasci funkcioniranja. Ovakva izjava umanjuje iskustvo osobe koja je već predugo vjerovala da nešto s njom „nije u redu“.
- „Ali ti izgledaš normalno!“
Da, jer se godinama trude izgledati tako – uz ogromnu cijenu. Maskiranje nije kompliment, nego znak da se osoba ne osjeća sigurno pokazati se kakva stvarno jest.
- Ne nudite rješenja dok niste pitali treba li im pomoć.
Ponekad je najbolja podrška – tišina i slušanje.
- Ne radite dramu oko vlastitih osjećaja.
Ako osoba kaže da vam nije mogla reći ranije jer se bojala vaše reakcije – nije trenutak da kažete: „Pa zašto mi nisi vjerovao/la?!“
Nego da se zapitate: Što mogu napraviti da se osjeća sigurno sad kad mi je rekao/la?
Primjer iz života #3: Kad partner misli da “sve dramatiziraš”
Maja i Marko su zajedno već 6 godina. Maja je intuitivna, kreativna, brza u glavi – ali i kaotična, zaboravna, lako plane i često ima oscilacije energije.
Nedavno je saznala da ima ADHD.
Kad je to podijelila s Markom, on je rekao:
„Znaš, ja stvarno mislim da si ti samo malo više emotivna i razmažena. Svi se ponekad osjećamo izgubljeno. Mislim da ti samo tražiš izgovore.“
Maji se srce slomilo. Ne zato što on ne razumije ADHD – nego zato što ne pokušava.
Nakon tog razgovora počela se zatvarati. Počela je sumnjati u vlastitu stvarnost. A istovremeno, njezin bijes je rastao:
„Zar i on misli da umišljam? Zar i on misli da sam problem ja, a ne način na koji moj mozak funkcionira?“
Što je Marko mogao napraviti drugačije?
Ne mora znati sve o ADHD-u. Nije morao ni imati spremnu reakciju.
Ali mogao je reći:
„To mi je novo. Nisam siguran da sve kužim, ali želim razumjeti. Možeš mi preporučiti nešto da pročitam?“
Jedna takva rečenica – više nego sati edukacije – poručuje:
“Ovdje sam. Ne bježim. Zanimaju me tvoje potrebe.”
A što Maja može napraviti?
Može reći:
„Ne trebaš me popravljati ni analizirati. Samo mi treba da znaš da mi je ova dijagnoza donijela olakšanje. I da učim što to znači. I voljela bih da to učimo zajedno.“
Dugoročna podrška – kako biti saveznik, a ne heroj
Biti saveznik nije jednokratni čin – to je izbor koji radite iz dana u dan.
- Priznajte kad pogriješite.
Svi ćemo kad-tad nešto reći nespretno. Nije problem pogriješiti – nego ustrajati u tome. Ako vam osoba ukaže na nešto, recite: „Hvala što si mi rekao/la. Nisam to znao/la – sad znam.“
- Ne uzimajte osobno kad vam osoba kaže da joj nešto ne odgovara.
To nije odbacivanje vas. To je pokušaj da se konačno izrazi na način koji je u skladu s njezinim granicama.
- Brinite se i za sebe.
Biti podrška ne znači zaboraviti na vlastitu regulaciju. Što ste stabilniji i prisutniji, to više kapaciteta imate za empatiju.
- I najvažnije: neka vas vodi znatiželja, a ne ego.
Pitajte. Imajte strpljenja. Nećete uvijek sve razumjeti – ali kad netko zna da ga nećete suditi, tada se usude pokazati tko su stvarno.
A to je najljepši dar koji im možete dati.
Na kraju…
Kad se netko otvori i kaže: „Dobio/la sam dijagnozu ADHD-a ili autizma“ – to nije poziv na dijagnosticiranje, ni na obranu, ni na debatu.
Ne morate znati sve. Ne morate razumjeti sve. Dovoljno je da budete tu – s otvorenim srcem, spremni učiti, i s malo više tišine nego savjeta.
Ova dijagnoza nije kraj svijeta.
Ona je početak jednog dubljeg upoznavanja osobe do koje vam je stalo.
I vas samih.
Kao psihoterapeutkinja koja je i sama neurodivergentna mogu ti pružiti podršku u tome. Kontaktiraj me za rad ovdje.
