Valjanost samoidentifikacije i samodijagnoze kod neurodivergentnih osoba
Ako ste ikada proveli sate istražujući simptome ADHD-a ili autizma, osjećajući da opisi iz stručne literature ili osobnih priča savršeno odražavaju vaše iskustvo, niste sami. Mnoge neurodivergentne osobe prolaze kroz proces samoidentifikacije prije nego što (ako ikada) dobiju službenu dijagnozu.
No, s time dolazi i dilema: je li samodijagnoza valjana? Možemo li se identificirati kao neurodivergentni bez službene potvrde stručnjaka?
Zašto se ljudi samodijagnosticiraju?
- Pristup dijagnostici je otežan – U mnogim zemljama, uključujući i naše prostore, dijagnostički proces za ADHD i autizam kod odraslih može biti dugotrajan, skup i pun birokratskih prepreka. Često je teško pronaći stručnjake koji su uopće educirani za prepoznavanje neurodivergentnosti kod odraslih, a kamoli kod onih koji su razvili strategije maskiranja.
- Sustav često zakazuje – Dijagnostički kriteriji uvelike su temeljeni na dječacima s vanjskim simptomima, dok su žene, nebinarne osobe i oni s internaliziranim simptomima često neprepoznati. Osobe koje su bile „predobre učenice”, „sramežljive”, „previše osjetljive” ili „čudne, ali funkcionalne” često su izostavljene iz dijagnostičkog sustava.
- Samoidentifikacija donosi jasnoću i olakšanje – Kada netko naiđe na opis ADHD-a ili autizma koji odgovara njegovim životnim iskustvima, to može biti ogromno olakšanje. Odjednom, obrasci ponašanja i poteškoće koje su se godinama činile nasumičnima dobiju objašnjenje.
Argumenti protiv samoidentifikacije
Kritičari tvrde da bi samo stručnjaci trebali postavljati dijagnoze kako bi se izbjegla pogrešna interpretacija simptoma ili propuštanje drugih potencijalnih stanja (poput anksioznosti, traume ili depresije). Postoji i bojazan da bi „olako shvaćena” samodijagnoza mogla umanjiti značaj neurodivergentnosti. No, ove zabrinutosti promašuju suštinu – neurodivergentne osobe se ne „dijagnosticiraju iz hira”, već zato što u njihovom iskustvu postoji nešto što zahtijeva dublje razumijevanje i validaciju.
Prosječno vrijeme od sumnje do samoidentifikacije i formalne dijagnoze traje 2 godine!
Valjanost samoidentifikacije
Samoidentifikacija nije zamjena za formalnu dijagnozu, ali je i te kako vrijedna. Ona može biti prvi korak prema boljem razumijevanju sebe, traženju podrške i razvijanju strategija za svakodnevni život. Također, za mnoge je to jedini mogući način da prihvate svoju neurodivergentnost, s obzirom na nedostupnost dijagnostičkih resursa.
Osim toga, neurodivergentnost nije samo medicinski koncept – to je i identitet, zajednica i način na koji osoba doživljava svijet.
Medicinska dijagnoza može donijeti određene prednosti (poput prilagodbi u obrazovanju ili na radnom mjestu), ali ne određuje tko smo mi kao ljudi.
Ako se ipak odlučiš potražiti formalnu dijagnozu, evo na što treba obratiti pozornost
Ako osjećaš da bi ti službena dijagnoza donijela olakšanje, pristup podršci ili bolje razumijevanje vlastitih potreba, vrijedi istražiti opcije. No, proces može biti izazovan, pa evo nekoliko smjernica koje ti mogu pomoći:
- Potraži stručnjaka koji razumije neurodivergentnost kod odraslih
- Nažalost, neki stručnjaci i dalje imaju zastarjele poglede na ADHD i autizam, važno je pronaći nekoga tko ima iskustva s odraslima i tko razumije specifičnosti poput maskiranja, kasne dijagnoze i preklapanja s drugim stanjima.
- Ako je moguće, potraži preporuke iz zajednice neurodivergentnih osoba.
- Pripremi se za razgovor
- Zabilježi svoja iskustva i primjere iz djetinjstva i odrasle dobi koji pokazuju kako tvoj mozak funkcionira drugačije.
- Ako se simptomi ne uklapaju u tipične stereotipe (npr. ako nisi hiperaktivan/na u klasičnom smislu), imaj spremne informacije koje to objašnjavaju.
- Budi svjestan/na potencijalnih predrasuda
- Neki stručnjaci će lakše dijagnosticirati ADHD ili autizam kod muškaraca nego kod žena i nebinarnih osoba.
- Ako ti kažu „izgledaš previše funkcionalno” ili „previše si empatičan/na za autizam”, znaj da su to mitovi, a ne valjani argumenti.
- Postavi jasne ciljeve zašto želiš dijagnozu
- Ako ti dijagnoza treba zbog prilagodbi na poslu, obrazovanju ili terapiji, reci to otvoreno.
- Ako tražiš samo potvrdu i bolje razumijevanje, i to je sasvim valjan razlog.
- Nemoj dopustiti da te negativno iskustvo obeshrabri
- Ako naiđeš na stručnjaka koji ne razumije tvoje simptome, to ne znači da nisi neurodivergentan/na. Nekad je potrebno više pokušaja da bi se pronašla prava osoba za dijagnozu.
Što nakon dijagnoze?
Ako se odlučiš potražiti formalnu dijagnozu, može biti korisno znati što očekivati. Mnogi misle da će dobivanje dijagnoze značiti automatsku podršku i jasne smjernice, ali nažalost, sustav za odrasle još uvijek nije dovoljno razvijen.
Realnost je da dobivanje dijagnoze može donijeti olakšanje i potvrdu, ali neće nužno promijeniti tvoj svakodnevni život. U mnogim zemljama ne postoje specijalizirani programi podrške za odrasle autistične osobe ili osobe s ADHD-om, što znači da ćeš i dalje morati sam/a istraživati strategije i tražiti podršku u zajednici.
Kako pristupiti samoidentifikaciji odgovorno?
- Istražuj iz pouzdanih izvora – Uključuj ne samo medicinske izvore, već i iskustva drugih neurodivergentnih osoba.
- Budi otvoren/a za nova saznanja – Ako se tvoja samodijagnoza promijeni kroz vrijeme, to ne znači da si „pogriješio/la”, već da rasteš u razumijevanju sebe.
- Ne zanemaruj stručnu pomoć – Ako imaš pristup dijagnostici i smatram da bi ti službena potvrda pomogla, istraži mogućnosti.
Na kraju, najvažnije je ono što nam samoidentifikacija donosi – osjećaj olakšanja, pripadnosti i dublje povezanosti sa sobom. Ako te razumijevanje vlastite neurodivergentnosti dovelo do boljeg odnosa sa sobom i svojim potrebama, onda je ono već sada potpuno valjano.
Tu sam kao podrška na tom putu. Kontaktiraj me za neposredni rad ovdje.
