Mnogi daroviti i neurodivergentni odrasli nose iste uspomene iz školskih dana:

• tražili su nas da napišemo zadaću, ali nisu nas pozvali na rođendan,
• tražili su da im objasnimo gradivo, ali su se rugali kad smo digli ruku na satu,
• učitelji su nas hvalili, a vršnjaci su nas ismijavali jer smo „štreberi“ umjesto da se sprdamo s nastavom.

Naizgled sitnice, ali ponavljane kroz godine stvaraju obrazac: naše sposobnosti su poželjne samo kad služe drugima, dok je naša autentičnost prijetnja.

Taj obrazac nije bezazlen – riječ je o obliku socijalnog zlostavljanja koji ostavlja dugoročne posljedice.

Mehanizmi isključivanja

Instrumentalizacija – „Dobrodošao si kad nam trebaš.“

• Pišemo zadaće, objašnjavamo gradivo, dajemo kreativne ideje.
• No kad je vrijeme za druženje, ostajemo izvan kruga.

Socijalne sankcije za angažman – „Zašto uvijek dižeš ruku?“

• Sudjelovanje u nastavi, radoznalost i motivacija često se interpretiraju kao hvalisanje.
• Kolektivna poruka: „Ako znaš, šuti.“

Kazna za autentičnost – „Nemoj biti toliko ozbiljan.“

• Kad pokažemo interes ili želimo razgovarati dublje od površnog, reakcija okoline je otpor, podsmijeh ili isključenje.

Ovo nisu samo dječje igre moći. Isti obrasci prate nas i u odrasloj dobi.

U poslovnom svijetu kolege koriste naše ideje, ali nas ne uključuju u donošenje odluka ili neformalna druženja.

Naša predanost i perfekcionizam se proglašavaju „napornošću“, dok se mediokritet normalizira kao „suradnički duh“.

Što kaže znanost?

• Double empathy problem (Milton, 2012) – jaz u razumijevanju nije jednostran. Neurodivergentne osobe nisu „manjkave“ u empatiji, nego komunikacijski svjetovi jednostavno ne prepoznaju signale jedni drugih.

• Disharmony vs. harmony hipoteze (Zeidner & Matthews, 2017; Gagné, 2018) – mit je da su daroviti nužno emocionalno disfunkcionalni. Istraživanja pokazuju da imaju razvijenije emocionalno razumijevanje, iako ponekad slabiju regulaciju upravo zbog intenziteta iskustava.

• Maskiranje (Hull et al., 2017) – prilagođavanje da bismo bili prihvatljivi. Kod autističnih i ADHD osoba to je jedan od najvećih prediktora kasnijeg burnouta i depresije.

• Socijalna eksploatacija darovitih – istraživanja pokazuju da daroviti češće izvještavaju o „korisnim prijateljstvima“ bez emocionalne bliskosti (Gross, 2002).

Psihološke posljedice isključivanja

• Unutarnji sukob: da bismo bili prihvaćeni, gušimo vlastiti entuzijazam i radoznalost.
• Smanjeno samopouzdanje: poruka „koristan si, ali nisi poželjan“ gradi osjećaj da vrijedimo samo kroz učinak, a ne kroz osobnost.
• Poteškoće u odnosima: u odrasloj dobi mnogi i dalje vjeruju da moraju skrivati znanje ili uspjeh da bi bili voljeni.

Želja za učenjem, istraživanjem i doprinosom nije poremećaj. Problem nastaje kada okolina – zbog vlastite nesigurnosti ili osjećaja neadekvatnosti – reagira isključivanjem. To govori više o njihovoj emocionalnoj nezrelosti nego o našoj „pretjeranosti“.

Što možemo promijeniti?

• U školama: raditi na socio-emocionalnim programima koji uče djecu da je različitost u znanju i interesima vrijednost, a ne prijetnja.
• Na poslu: prepoznati i nagrađivati autentičan doprinos, a ne samo timsko konformiranje.
• U društvu: prestati koristiti darovite kad nam trebaju i ignorirati ih kad nam izazivaju nelagodu.

Zaključak

Isključivanje darovitih i neurodivergentnih nije benigno. To je oblik zlostavljanja koje možda ne ostavlja modrice, ali ostavlja duboke psihološke ožiljke.

Vrijeme je da prestanemo gurati ove priče pod tepih i počnemo graditi okruženja u kojima radoznalost, predanost i intenzitet nisu razlog za kaznu – nego prilika da svi rastemo.

Želiš li procesuirati ova iskustva uz psihoterapijsku podršku, kontaktiraj me za rad ovdje.