Jesi li čuo/la za termin PARENTIFIKACIJA?
Najjednostavnije rečeno, to je psihološki moment kada dijete ulazi u ulogu roditelja – vlastitim roditeljima.
Osjetljiva , suosjećajna i nadarena djeca, kao i neurorazličita djeca posebno su sklona parentifikaciji.
Izrazito su svjesni raspoloženja i osjećaja ljudi u svom okruženju, preuzimaju njihove terete i ranjivost, čak i kad nitko od njih to ne traži.
Uobičajena je pojava kod emocionalno nezrelih roditelja koji očekuju od djetetea da zadovoljava njihove emocionalne potrebe.
Ako je roditelj zarobljen u nefunkcionalnom braku i osjeća se usamljeno i prazno, dijete nesvjesno i nenamjerno zauzme mjesto emocionalnog partnera („emocionalni incest“), pri čemu roditelj od njega traži i dobija emocionalnu podršku i razumijevanje.
Djeca se i kasnije u životu osjećaju odgovornim za zdravlje i sreću roditelja i bore sa krivicom ako pokušaju živjeti vlastiti život i investirati u druge ljude i odnose i graditi svoju obitelj.
Slijede još neki česti okidači:
Razvod ;
Nezreli, emocionalno nedostupni ili depresivni roditelji;
Smrt roditelja ili braće i sestre;
Alkoholizam ili ovisnost jednog ili oba roditelja;
Kronična bolest ili invaliditet jednog ili oba roditelja ili braća i sestre;
Psihička bolest roditelja / roditelja ili brata/ sestre;
Fizički i/li psihološko nasilni odnosi između roditelja;
Fizički ili seksualno zlostavljanje djeteta od strane roditelja.
Takvo dijete je hvaljeno jer se odreklo vlastitog djetinjstva. Mogu postati izvanredni roditelji kad odrastu, ali ne mogu nadoknaditi ono što je izgubljeno:
BITI DIJETE.
Trend zadnjih godina u domeni osobnog razvoja je zato bio orijentiran prema “slušanju”, “otkrivanju”, “prigrljivanju” svog unutarnjeg djeteta i sličnih termina, međutim propustila se jedna jako bitna stavka.
Do tog sam uvida došla i sama kroz terapijski rad s djecom.
Naime, kad dijete prvi put dođe u neko novo okruženje, koliko god da roditelj možda nije objektivno siguran za to dijete, u tom je trenutku najsigurniji jer – to je ono što je djetetu već poznato .
Dijete se ne može igrati ako je roditelj u stanju preživljavanja, već skliže u obrazac zadovoljavanja njegovih emocionalnih potreba.
Dijete može i pretjerati s igrom ako je roditelj nezainteresiran i neprisutan i početi raditi raznorazne gluposti – kako bi ga primijetili
Tako je i u našim životima.
Može nam se predstaviti prezabavna i predraga “teta” ili “barba”, ali dok ju dobro ne upoznamo – držimo se starih obrazaca, iako štetnih.
Stoga, prije nego nam dijete u nama može pokazati svoje najkreativnije i najopuštenije lice i autentičnost,
prvo nam mora postati SIGURNO pojaviti se i – igrati.
Ako unutar sebe nemam izgrađenog sigurnog, stabilnog, dosljednog, toplog i emocionalno dostupnog roditelja, naše dijete uvijek će ostati skriveno – čekajući novu kritiku ili ostaje u stanju bespomoćnosti jer nema smisla tražiti jer pažnja – izostaje.
Zato ti donosim snimku webinara: IZGRADI UNUTARNJEG RODITELJA – Kako podržati svoje unutarnje dijete.
