Kada govorimo o autizmu i kompleksnoj traumi (c-PTSD), otvaramo prostor za iznimno složenu i osjetljivu temu. Obje ove dimenzije mogu značajno oblikovati iskustva i svakodnevnicu osobe, a njihovo preklapanje često nosi duboke izazove, ali i mogućnosti za razumijevanje, podršku i osobni rast.
Autistične osobe često se susreću s intenzivnijim senzornim iskustvima, drukčijim obrascima socijalne interakcije i specifičnostima u procesiranju informacija. Međutim, u svijetu koji je dizajniran prema neurotipičnim standardima, često nailaze na nerazumijevanje, isključivanje i otpisivanje njihovih specifičnih potreba.
Istraživanja pokazuju da autistične osobe imaju veću vjerojatnost da će doživjeti traumatične životne događaje, posebice izloženost interpersonalnim traumama uslijed nedostatka socijalne podrške što povećava rizik od PTSP-a (Brewin et al. 2000).
Budući da je zastupljenost kompleksne traume (c-PTSD) uz autizam između 32-60%, te da čak 70% autističnih odraslih doživi neku vrstu seksualnog zlostavljanja, velika je vjerojatnost da će se propustiti postaviti dijagnoza autizma u pozadini.
Možda si i sama doživjela da je psiholog ili psihijatar odbio dublje istražiti sumnju na dijagnozu autizma i sve simptome pripisao „traumi“.
Autizam, kao neurodivergentnost, donosi jedinstven pogled na svijet. Ova svakodnevna iskustva mogu postati kronično stresna i postaviti temelje za ono što nazivamo kompleksnom traumom.
Što je to kompleksna trauma (c-PTSD)
Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) stanje je mentalnog zdravlja koje se može dogoditi nakon proživljenog traumatičnog životnog događaja. Simptomi PTSP-a uključuju ponovno proživljavanje traumatičnog događaja, izbjegavanje trigera povezanih s događajem, negativne promjene u raspoloženju i razmišljanju te visoku osjetljivost i reaktivnost (DSM-5, APA, 2013.).
Kompleksna trauma nastaje kada se osoba suočava s ponavljajućim, dugotrajnim i nerijetko interpersonalnim stresorima bez odgovarajuće podrške. To mogu biti situacije poput zanemarivanja, zlostavljanja ili sustavnog otpisivanja želja, potreba i osjećaja.
Za autistične osobe, trauma često proizlazi iz svakodnevnih situacija poput prisilne prilagodbe neurotipičnim normama (maskiranje), neprepoznavanja i neuvažavanja senzorne osjetljivosti, isključivanja ili pak bullyinga/ mobinga, te nedostatak interesa i podrške za njihove specifične potrebe i interese.
Kombinacija ovih iskustava može stvoriti duboke rane koje oblikuju smanjen osjećaj vlastite vrijednosti i nepovjerenje u druge.
Kako kompleksna trauma pogađa autistične osobe?
Autistično dijete ili adolescent ima tendenciju doživljavati svijet kao prijeteći zbog svojih poteškoća u društvenoj komunikaciji i drugačijeg senzornog sustava.
Stresori u ranom životu, posebice zlostavljanje u djetinjstvu, povezani sa značajnim promjenama mozga u odraslih, osobito u hipokampusu, corpus callosumu, insuli, dorzolateralnom prefrontalnom korteksu (PFC), orbitofrontalnom korteksu, anterior cingulate gyrus, i caudatus nucleus (Teicher i sur., 2016.).
Za autistične osobe, posljedice kompleksne traume mogu biti dodatno pojačane zbog njihovog specifičnog procesiranja emocija i informacija.
Zbog pojačane emocionalne osjetljivosti, traumatski događaji mogu se duboko urezati u pamćenje, što vodi do ponovnog proživljavanja tih iskustava.
Autistične osobe često imaju drukčiji način izražavanja emocija, uključujući i aleksitimiju, što može otežati proces traženja podrške.
Traumatska iskustva mogu dodatno pogoršati senzornu osjetljivost, stvarajući stanje stalne uzbuđenosti i napetosti.
Razlika autističnih obilježja i autistične traume
Kako bi bolje razumjeli razliku između autizma i traume, prikazat ću ti razliku između urođenih autističnih obilježja i traume kod autizma.
Autistične osobine (urođene karakteristike autističnih osoba):
- Hiperosjetljivost
- Stimming (samoregulacijski pokreti)
- Meltdown, shutdown
- Izbjegavanje i neuobičajenosti u održavanju kontakta očima
- Izbjegavanje senzorno preplavljujućih podražaja
- Potrebna podrška u svakodnevnom funkcioniranju (druge osobe, tehnologija ili životinje)
- Velika potreba za autonomijom; izbjegavanje izvršavanja naredbi
- Obrada informacija bottom-up / senzorno-verbalna obrada
- Netipični izrazi emocija
- Ponašanje varira s obzirom na razine doživljaja stresa ili sigurnosti
- Neurorazvojne poteškoće i/ili poteškoće u učenju
- Poteškoće s promjenama/prijelazima s aktivnosti na aktivnost
- Ograničeni i/li specifični interesi
- Monotropna pozornost
Autistična trauma (reakcije na traumu kod autističnih osoba)
- Preosjetljivost (iznad individualne osnovne vrijednosti),
- Nemogućnost reguliranja pokreta tijela (dispraksija)
- Spirale srama, shutdown
- Prisiljen, neautentičan kontakt očima
- Podvrgavanje osjetilno nesklonim iskustvima
- Nezadovoljene potrebe, uvjetovana neovisnost s ekstremnim trošenjem energije (usljedit će burnout)
- Hipoosjetljivost, disocijacija, nepovezanost uma i tijela
- Potisnute emocije
- Maskiranje (podsvjesno skrivanje autističnih ponašanja)
- Skriveni poremećaji, autoimuna stanja
- Pogoršanje anksioznosti ili depresije
Faktori koji su okidači traume kod autistične populacije
Autistične osobe neka iskustva mogu doživjeti traumatičnim zbog visoke senzorne osjetljivosti, razlika u komunikacijskim i socijalnim interakcijama te zbog uznemirenosti zbog promjene rutine i onemogućenost u uobičajenim stimming samoumirujućim ponašanjima.
Tomu dodatno doprinose neurološki i genetski čimbenici u podlozi, kao i tendencija fokusiranja na detalje situacije, pojačano ruminiranje tj.nemogućnost prestanka razmišljanja o negativnim osjećajima i mislima, nefleksibilno razmišljanje i izbjegavanje te teškoće u samoregulaciji emocija (Kerns et al 2015; Hoover 2015; Haruvi-Lamdan et al 2018).
Faktori koji su okidači traume su napuštanje/gubitak voljene osobe (člana obitelji, kućnog ljubimca, prijatelja), osjetilna iskustva (npr. požarni alarm), prijelazi i promjene (prijelazi s faksa na posao ili na drugo radno mjesto, promjene rutine s godišnjim dobima, nepredvidivost u svakodnevnom životu), socijalne poteškoće i zbunjenost (teškoće u tumačenju društvenih znakova, nesporazumi i sukobi) te pridružene poteškoće u mentalnom zdravlju (Depresija ili autistični burnout?).
Razlike i preklapanja traume i autizma (dr.Neff)
| Autizam | Trauma | |
| Glavna obilježja | Osobitosti u komunikaciji, teškoće očitavanja neurotipičnih signala i očekivanja, specijalni interesi, senzorna osjetljivost, potreba za rutinama i predvidljivošću | Intruzivne misli i flashbackovi, noćne more, izbjegavanja trigera oko traumatskog iskustva |
| Kognitivno | Negativna uvjerenja o sebi kao posljedica internaliziranog ableizma, sklonost ruminiranju, izazovi izvršnih funkcija | Negativna uvjerenja o sebi i svijetu, ruminiranje, zaglavljenost u prepričavanju iskustva traume, teškoće izvršnih funkcija |
| Emocionalno | Teškoće reguliranja intenzivnih emocija, kontrola impulsa | Lako dođe do emocionalne preplavljenosti ili tuposti |
| Senzorna osjetljivost | Različite razine visoke i snižene senzorne osjetljivosti | Cijeli živčani sustav je u stanju uzbune |
| Izbjegavanje | Umirivanje kroz stimming i rutine | Izbjegavanje svega povezanog s traumom |
Preklapanje autizma i traume:
- Povećan rizik od zlouporabe supstanci
- Ponašanje samoozljeđivanja
- Disocijacija
- Suicidalnost
Autisti imaju 3-7 puta veću vjerojatnost da će umrijeti zbog samoubojstva. Suicidalnost je također češća među osobama koje su preživjele traumu. Zato tretmanu traume kod autistične populacije treba pristupiti odgovorno i neurodivergetno afirmativnim pristupom.
Tretman kompleksnog PTSP-a kod autističnih osoba
Tretman traume uključuje psihoterapijsku podršku. Autističnim osobama često je potreban veći broj tretmana, dulje ili kraće trajanje svake sesije i redoviti odmori. Korisno je u terapijskom radu raditi projektivne i asocijativne tehnike oko specijalnog interesa kako bi se umanjila anksioznost i otvorio širi prostor za samoizražavanje od samo verbalnog i dijaloškog.
Postoji mit da će nakon rada na traumi osoba postati “manje autistična” te dio “stručnjaka” pogrešno pripisuje obilježja autizma i ADHD-a simptomima traume. Tretman kompleksne traume ne čini autističnu osobu više neurotipičnom. Dapače, rad na traumi može u prvim fazama terapije i povećati atipično ponašanje autistične osobe dok se ponovno upoznaje i povezuje sa svojom urođenom neurodivergentnošću. Može se doimati kao da se stanje „pogoršalo“ jer autističnoj osobi treba više podrške nakon traumatskih intervencija, a ne manje.
Razlog tomu je što se dosadašnje povezivanje s drugima temeljilo na maskiranju naših potreba, obilježja ponašanja i interesa kako ne bismo bili odbačeni takvi kakvi jesmo. Neki autisti često sabotiraju podsvjesno proces psihoterapije. Mehanizmi obrane koje smo razvili radi traume čuvaju nas od ponovnih intenzivnih bolnih iskustava odbacivanja. Perfekcionizam, samodostatnost, rigidne granice ili pak people pleasing načini su kako se podržavamo da se ne oslanjamo na druge, pa čak niti na psihoterapeuta gdje nastojimo biti “dobar klijent”.
Nerijetko nažalost prva iskustva sa psiholozima, psihoterapeutima i psihijatrima budu negativna zbog odbacivanja i nerazumijevanja obilježja neurodivergentnosti, a koja su povezana s njihovim kasnijim iskustvima traume. Nekim autističnim osobama bilo je teško razumjeti ili objasniti svoje osjećaje što im je otežavalo komunikaciju i razgovor o svojim iskustvima. Drugi su imali iskustva minimiziranja njihovog iskustva traume ili ga nisu shvaćali ozbiljno.
Ako se intervencije traume nude autističnim osobama unutar modela medicine/patologije/liječenja, autistične osobe mogu doživjeti ponovnu retraumatizaciju, fragmentaciju i povećane probleme mentalnog zdravlja.
U trenutku kada uklonimo zaštitu naših traumatskih obrana, moramo imati već izgrađen odgovarajući sustav podrške. Odgovarajuća podrška autističnoj osobi zahtijeva pristup koji potvrđuje identitet, kao i prilagodbe i podršku autističnim osobama.
Kako podržati sebe i autističnu osobu?
Prije početka terapije usmjerene na traumu važno je izgraditi odnos povjerenja i sigurnosti te osjećaj predvidljivosti, rutine i sigurnosti u vlastitom domu i svakodnevnom okruženju. To se može postići korištenjem tzv.sigurnog predmeta ili fotografije koja podsjeća na smirenost i sigurnost i kao stimming predmet.
Strategije podrške za koje se pokazalo da su korisne su prakse koje njeguju svjesnost i prisuntnost u sadašnjem trenutku (šetnja u prirodi, yoga, mindfulness). Bilo koja vrsta fizičke aktivnosti također je ono što uzemljuje i umiruje živčani sustav (ples, pilates, trening snage). Usto, pokazali su se odlični benefiti glazbene, art i wellness terapije (eterična ulja, slikanje, kreativno pisanje), kao i terapije s životinjama. Ono što također zna biti velika podrška je iskustvo volontiranja gdje pomaganjem i doprinosom drugima ponovno osnažuju samopouzdanje i samopoštovanje.
Evo još nekoliko ključnih koraka na putu iscjeljenja traume kao autistična osoba:
1. Potvrda tvog traumatičnog iskustava. Često naučimo umanjivati vlastitu bol kako bi se uklopili u društvo. Empatično priznanje svoje stvarnosti ključno je za iscjeljenje.
2. Prilagodba terapeutske podrške. Tradicionalne terapijske metode često nisu osmišljene za autistične osobe. Stoga je važno koristiti pristupe koji poštuju naš način razmišljanja i komuniciranja (npr. korištenje vizualnih pomagala i predložaka, strukturirane sesije, senzorna prilagodba prostora, neposredniji pristup).
3. Sustav podrške bez maskiranja. Maskiranje autizma, iako može biti mehanizam preživljavanja, često dolazi s visokom emocionalnim naplatom. Potraži osobe i terapeuta koji ohrabruju otpuštanje potrebe za maskiranjem u sigurnom okruženju. Izgradnja mreže podrške ključna je za iscjeljenje. To mogu biti obitelj, prijatelji, terapeuti ili zajednice neurodivergentnih osoba koje nude razumijevanje i solidarnost.
4. Samoregulacija i upravljanje senzornim stresom. Alati za smirivanje senzornog preopterećenja, poput slušalica za smanjenje buke, teških deka ili strukturiranih rutinskih aktivnosti, mogu značajno smanjiti svakodnevni stres.
Zaključno
Preklapanje autizma i kompleksne traume zaista može donijeti brojne izazove, ali nosi i priliku za dublje razumijevanje bogatstva ljudske različitosti. Kada osiguramo empatičnu podršku, prilagodimo terapijske pristupe i stvorimo sigurne prostore u kojima se autistične osobe osjećaju prihvaćeno i viđeno, otvaramo vrata ne samo za iscjeljenje, već i za osnaživanje.
Ključno je podsjetiti se da potrebe i prava autističnih osoba nisu ništa manje važne od bilo čijih drugih. Autizam nije prepreka – to je autentičan način postojanja koji zaslužuje razumijevanje, poštovanje i podršku. 🌟
Želiš li psihoterapijsku podršku za rad na traumi kao neurodivergentna osoba kroz neurodivergentno afirmativni pristup, istraži više o meni i mom pristupu ovdje.
