Jedan od najvećih pogrešnih mitova vezanih uz autizam i autistične osobe jest da nemaju empatiju. Istina je da često imaju i jače izraženu empatiju od ostatka populacije.
Česta je predrasuda da su autistične osobe u „svom svijetu“, emocionalno hladne i distancirane i generalno nezainteresirane za odnose s drugima.
Time se propusti prepoznati dijagnoza sve do odrasle dobi kod djece koja su društvena, topla i ekstrovertna po naravi.
Kroz ovaj tekst približit ću ti različite oblike empatije i kako se pojavljuju kod neurorazličitih, posebice autističnih osoba.
Empatija je sposobnost prepoznavanja i razumijevanja tuđih misli i osjećaja. Temelji se na prepoznavanju emocionalne komunikacije kroz govor tijela i izraze lica (dobrovoljnih i nevoljnih izraza (mikroekspresije)).
Razlikujemo dvije glavne vrste empatije, kognitivnu i emocionalnu/afektivnu. Iako se smatraju suprotnima, one se međusobno nadopunjavaju.
Kognitivna empatija pomaže saznati kako se mi ili druga osoba osjeća i što bi mogla misliti, željeti i vjerovati. Razvija se već u dojenačkoj dobi interakcijom lice u lice, a podrazumijeva razvoj neverbalne komunikacije (geste, praćenje izraza lica, usmjerenost na ljude) te razumijevanje iste. To je podržano razvojem združene pažnje, zatim prepoznavanjem emocija te razvojem teorije uma (simboličkog mišljenja).
Često kod autistične populacije razvoj ove vještine bude usporen ili narušen. Posljedica toga su neka poznata obilježja autizma, kao što su slabija razvijena vlastita neverbalna komunikacija te razumijevanje tuđe, otežano očitavanje socijalnih signala, doslovno shvaćanje komunikacije i šala i nerazumijevanje sarkazma.
Inteligencija, interes za psihologiju i dobre vještine zapažanja i čitanja ljudi mogu nadoknaditi neke nedostatke kognitivne empatije.
Kod emocionalne/afektivne empatije osjećamo što druga osoba proživljava, kao da su njezine emocije „zarazne“. Kao visoko osjetljive, autistične osobe nerijetko budu preplavljene tuđim emocijama i teško ih razlikuju od svojih vlastitih, posebice ako je lošije razvijena kognitivna empatija i sposobnost prepoznavanja i imenovanja vlastitih emocija (aleksitimija).
Predrasuda da autistične osobe nemaju empatiju zapravo se odnosi na psihopate. Psihopati praktički nemaju emocionalnu empatiju, ali imaju visoku kognitivnu empatiju. To je zbog toga što urođeno imaju dvostruko manje zrcalnih neurona koji pomažu u uživljavanju tuđih emocionalnih stanja. Također, pokazano je da se kod psihopata prilikom prizora nasilja aktiviraju centri za ugodu.
Autistične osobe su s druge strane su visoke, iako često selektivne, emocionalne empatije i relativno niske kognitivne empatije. Razlog je k tomu dvostruko više zrcalnih neurona koji doprinose i fenomenu dvostruke empatije o kojem ću reći više kasnije u tekstu.
Međutim, postoje još dva oblika empatije o kojima se ne priča često, a to su suosjećajna i motorička empatija. Suosjećajna se još naziva i empatička zabrinutost, a podrazumijeva razumijevanje situacije osobe i suosjećanje s njom (uz oslanjanje na kognitivnu i afektivnu empatiju), kao i spontana želja da se pomogne ako je potrebno. Na primjer, kao psihoterapeut, ne mogu si dopustiti da me preplavi emocionalna empatija i da plačem sa svojim klijentom. Umjesto toga, klijentu je potrebno da ga se vidi /razumije/savjetuje/vodi.
Ono što je paradoks autističnim osobama jest da mogu osjećati emocionalnu empatiju, ali ne djelovati suosjećajno, te obrnuto. To jest, moguće je da netko suosjeća s nama i želi nas podržati iako zapravo ne razumije kako se osjećamo ili nije proživio ono što mi proživljavamo.
Motorna empatija automatski je empatijski odgovor u obliku nesvjesnog preslikavanja izraza lica drugoga, kopiranja govora tijela ili govora. Zijevanje je oblik motorne empatije. Jedan dio neurodivergentne populacije ima vrlo izražen ovaj oblik empatije te mogu potpuno preslikati naglaske, način govora, kretnje druge osobe što ih čini odličnim glumcima i stand-up komičarima.
Zanimljivo je da psihopati pokazuju manjak motoričke empatije kada su u pitanju negativne emocije.
Kako se svi ovi oblici isprepliću?
Pokušat ću ti to približiti kroz primjer.
Recimo da je tvoja prijateljica prekinula loš odnos s dečkom. Afektivno i emocionalno možeš osjetiti tugu svoje prijateljice i željeti ju oraspoložiti i ponuditi perspektivu kako je prekid dobra stvar (suosjećajna empatija), ali time je zapravo zakazala tvoja kognitivna empatija. Kognitivna empatija bi razumjela da prijateljica osjeća bol gubitka, odbačenosti, tuge, razočarenja i da joj nuđenje buduće perspektive u ovom trenutku neće biti podrška.
Ta vrsta empatije često zakazuje kod autističnih osoba kojima je teško pustiti prijateljicu u lošem raspoloženju jer nerijetko blokiraju i izbjegavaju vlastite neugodne emocije. Osim toga, tu se umiješa i tvoja subjektivna perspektiva i osjećaji gdje si vjerojatno sretna da prijateljica više neće imati posla s tim likom i da će joj na kraju biti dobro. Razumiješ da je situacija za nju teška i želiš joj pomoći (suosjećajna empatija), ali ne možeš pravilno pomoći ako sve gore navedene vrste empatije zastupljene.
Ako imaš afektivnu empatiju, pokazivat ćeš izraze zabrinutosti i podsvjesno oponašati njezin govor tijela (motorička empatija), što doprinosi tome da se tvoja prijateljica osjeća kao da si tu za nju i pokazuješ istinsku empatiju.
Ako nedostaje afektivna empatija, tvoja kognitivna empatija to može nadoknaditi, a kroz suosjećajnu empatiju i dalje ćeš biti potaknuta dati podršku. To može uključivati svjesno (suptilno) oponašanje izraza lica i govora tijela, kako bi se kompenzirao nedostatak motoričke empatije.
Dvostruka empatija
Fenomen dvostruke empatije dolazi do izražaja u interakciji neurotipičnih i neurodivergentnih osoba zbog različitih očekivanja. Primjerice, manjak neverbalne komunikacije uobičajen kod autistične populacije (smanjena facijalna ekspresija, manjak kontakta očima, stimming, jednolična boja glasa) neurotipična osoba može doživjeti kao manjak interesa ili pak zadirkivanje ili flert ako je izražena motorička empatija (nesvjesno usklađivanje s govorom tijela osobe). To je razlog zašto su autistične osobe na prvu često doživljene kao hladne, distancirane, nezainteresirane, osuđujuće (tzv.resting b* face). U terapiji manjak nijansi u glasu prilikom razgovora o emocionalno nabijenim situacijama terapeut može krivo protumačiti kao manjak povezanosti sa svojim osjećajima ili izostanak istih.
Postoji još jedan trenutak kada neurodivergentne osobe zakažu uživjeti se u tuđu perspektivu, a to je kada su u hiperfokusu ili flow-u (specifični interes) kada su smanjeno osjetljivi za išta izvan predmeta svojeg hiperfokusa ili flow-a.
Evo primjer razgovora neurotipične i autistične osobe:
Neurotipična : „Danas mi je bilo naporno na poslu“ (socijalni znak – pitaj me što je bilo, želim pričati o tome)
Autistična: „Joj i meni isto, voditelj mi se nikako nije skidao s vrata. Najviše me nervira kada…“
Neurotipična : „ Ne mogu vjerovati da OPET skrećeš razgovor na sebe! Stalno ja, ja, ja! „
Autistična: „Pa ne razumijem, samo sam ti htjela reći da znam kako se osjećaš.“
Neurotipična: „Ne moraš ti meni govoriti kako se ja osjećam!“
Nadalje, nepisano pravilo koje imaju autistične osobe jest da svaka osoba sama priča o onom što želi („da želim o tome pričati, pričao bih“). S druge strane, neurotipične osobe smatraju da je nepristojno pričati o stvarima koje te se ne pita, a pitanja su znak interesa („da te zanima, pitao/la bi“). Tu često može doći do konflikta u odnosima i manjak pitanja shvatiti se kao manjak ulaganja i želje za odnosom, zbog čega autistične osobe ostaju zbunjene ljutnjom svog neurotipičnog partnera ili prijateljice.
Zaključno, da bi pokazala empatiju u svim aspektima, trebaš moći:
Razumjeti emocionalna stanja drugoga (kognitivno).
Osjetiti što drugi osjeća (afektivno).
Imati sklonost pomoći (suosjećajna).
I podsvjesno reagirati na ono što razumiješ i osjećaš (motorički).
Želiš li bolje razumjeti sebe i druge i biti podržana u ovladavanju svojom neurorazličitošću, javi mi se za psihoterapijski rad i/li coaching ovdje.
